Jednoga dana smo sa našim šejhom k.s. bili u bašti, pokazao nam je jedno veliko stablo koje je izgledalo snažno, međutim korjen stabla nije bio jak tako da se pomicao. Šejh mi je rekao da iščupam to stablo. Ja sam ga malo prodrmao, iako je bilo veliko, ono se prevrnulo. Zatim mi je pokazao jedno stablo koje nije bilo niti ¼ veličine predhodnog stabla, ali je imalo jake korjene, koliko god sam se trudio nisam ga mogao iščupati. Šejh mi se nasmijao i rekao: „ovakav trebaš biti, treba ti biti jak korjen, niti jedan vjetar niti oluja te ne može pomjeriti sa mjesta.“ Ako čvrsto stojiš na svojim nogama ništa te ne može oboriti. Sigurno će biti teških dana koji će doći ali ti čvrsto stoj na nogama. Ne gledaj sa strane šta se dešava, samo čvrsto stoj. Ma ko šta pričao i govorio ti idi svojim putem. Ako vjeruješ u ovaj put, nemoj skretati s njega, tako da možeš doći do svog cilja i na ovom i na onom svijetu. InšAllah budite čvrsti. Nemojte puno gledati sa strane, dođite ovdje učite zikr i vratite se kući, gledajte svoja posla, ma ko da vam šta govori ne obraćate pažnju. Naš put je put selameta, naš je cilj inšAllah siguran. Elhamdulillah nas ništa ne može dotaći. Vi samo budite čvrsto na svojim nogama i ništa vas ne može dotaći, nemojte da skrećete s puta jer dunjaluk vuče na svoju stranu. Uvijek mislite na cilj, važno je kako završimo posao. Možeš čitav životni vijek ići pravim putem i da u jednom momentu skreneš i da to bude kraj. Da naš kraj bude hairli inšAllah jer nas na kraju puta čeka hajr, inšAllah da stignemo do njega. Amin!

Fatiha

Onaj ko ne zna put do Muhameda s.a.v.s. ne zna ni put do Allaha dž.š. Onaj ko ne može učiniti Muhammeda s.a.v.s. zadovoljnim njime, ne može ni Allah dž.š. biti njime zadovoljan! Prvo je potrebno da Muhammed s.a.v.s. bude zadovoljan s nama, tako će i Allah dž.š. biti zadovoljan s nama. Njegov život na ovom svijetu je završen ali on nije umro. Sve hedije koje mi njemu šaljemo, naše ibadete, on je u to upućen. Svaki salavat koji mu donesemo jedan od meleka mu ga dostavi u istom momentu. Kako je to velika čast za nas, kada donesemo salavat na Božijeg poslanika s.a.v.s. jedan melek ga prenese i kaže, ¨ ovo je hedija od Ismaila¨ (imenuje onog ko donosi selam). Božiji poslanik s.a.v.s. nema potrebe za našim hedijama ali mi imamo potrebu za njegovim dovama. Zbog toga, te hedije koje šaljemo njega čine sretnim ali sretnim radi nas, jer mi od njih imamo koristi. On je rekao da će biti svjedok imanu njegovog umeta. Svjedok je onaj koji je bio prisutan, koji je vidio svojim očima. Ne možete biti svjedok onoga što niste vidjeli. To znači da, Božiji Poslanik s.a.v.s. zna za naše ibadete, za naš iman. Nemojte reći „meni ne treba posrednik, ja mogu ići direktno do Allaha dž.š.“ Prvo će te naći Poslanika s.a.v.s. pa onda Allaha dž.š. , jer ga je On poslao kao Svoga Poslanika. Ako ne priznajete nečijeg Poslanika, onda ne priznajete ni onoga ko ga je poslao. A ko ga je poslao? Allah dž.š.! Ako volite Poslanika s.a.v.s. onda volite i Allaha dž.š. U ovoj silsili to je tako ! Voljet će te Božijeg poslanika s.a.v.s. i njegove evlije, ko voli evlije voli i Poslanika s.a.v.s. ko voli Poslanika s.a.v.s. voli i Allaha dž.š. Zato u ovom mjesecu trebamo nastojati da uspostavimo duhovnu vezu sa Božijim Poslanikom s.a.v.s. Svaki hajr, svako dobro djelo koje učinimo da ga posvetimo Poslaniku s.a.v.s.

Ko može da prouči 100 salavata na Božijeg Poslanika s.a.v.s. pogotovo u ovom mjesecu, treba nastojati da svaki dan prouči 100 salavata. Ako podjelite sadaku, podjelite je u ime Poslanika s.a.v.s. Ako nahranite jednog siromaha neka to bude u ime Muhammeda s.a.v.s. U ovom mjesecu, svaki dan nanjetite jedno dobro dijelo i neka to bude u ime Muhammeda s.a.v.s., tako da on u ovom mjesecu bude zadovoljan sa nama. Sigurno će doći pred nas i na ovom i na onom svijetu, kada god budete u teškoj situaciji, pritećiće vam u pomoć. InšAllah, da nikada ne budete u teškoj situaciji ali ako budete, hedije koje ste poslali Poslaniku s.a.v.s. bit će vam od pomoći. In šAllah da Muhammed s.a.v.s. bude obavješten o našim dobrim djelima. On je svakog momenta svoga života mislio na svoj umet, niti jednu hediju nije primio od Allaha dž.š. a da je nije podjelio sa nama. Sve što je Allah dž.š. poklonio njemu, on je nastojao da dio toga namjeni svom umetu. Neko koga nikada nismo vidjeli, koga ne poznajemo, ko nas ne poznaje, za nas je učio dove i molio se. Zato se ti okreni za onim ko je tebe toliko volio i učini jedno dobro dijelo. Ako se vratiš Muhammedu s.a.v.s. vratio si se Allahu dž.š. Onaj koga Muhammed s.a.v.s. uhvati za ruku neće ostati na sred puta. Allah dž.š nas je počastio da budemo dio umeta Muhammeda s.a.v.s. inšAllah da nam podari da budemo njegov istinski ¨hakkiki¨umet.

Da bereket ovog mjeseca bude nad nama i da bude posrednik u tome da se približimo Poslaniku s.a.v.s. Da ojača ljubav među nama, da nam Allah dž.š u ovom mjesecu otvori vrata hajra. Amin!

Postoje pouke koje možemo izvući iz Mi'radža. Kao prvo Mi'radž se desio 11 godina nakon što je Pejgamber s.a.v.s. primio prvu objavu. Nakon što je primio prvu objavu Pejgamber s.a.v.s. nije odmah uzdignut na nebesa, nego je u tom periodu bio podvrgnut određenom terbijetu. Da je Allah dž.š. htio On je mogao i u prvoj godini da pošalje Pejgambera s.a.v.s. na ovo putovanje, ali na ovaj način nas Allah dž.š. želi nečemu podučiti. Upravo u ovom periodu od 11 godina Pejgamber s.a.v.s. je prošao kroz mnoga iskušenja koja su ga pripremala za susret sa njegovim Gospodarom, a i kao lekcija kojom nas Gospodar uči kako treba da se pomažemo. Duša Pejgambera s.a.v.s. je uvijek u Božjem prisustvu, ali kroz Mi'radž nas Allah dž.š. uči na koji način da duhovno putujemo. Nakon poteškoća i teških iskušenja slijedi susret sa Allahom dž.š.

Nakon jednog veoma teškog dana punog iskušenja Pejgamber s.a.v.s. je otišao da se odmori u kuću svoje tetke po mlijeku Umi Hiram r.a. (Hala-Sultan). Pejgamber s.a.v.s. je toliko bio isrpljen da je odmah zaspao. Zbog toliko patnje i iskušenja toga dana Pejgamber s.a.v.s. je bio veoma uznemiren da je Allah dž.š. rekao Džibrilu a.s.: „Moj Habib je uznemiren idi i dovedi ga Meni“. Kada je Džibril a.s. stigao u kuću Umi Hiram r.a. vidio je da Pejgamber s.a.v.s. spava. Trebalo ga je probuditi, ali kako da to uradi? Džibril a.s. je  poljubio Pejgambera s.a.v.s. u stopalo. Pošto Džibril a.s. nije ljudsko biće već melek; od hladnoće njegovog poljupca se Pejgamber s.a.v.s. probudio. Ugledavši Džibrila a.s. prvo je pomislio da  nešto nije pogresšno uradio i time prouzrokovao Allahovo dž.š. nezadovoljstvo. Džibril a.s. ga je razuvjerio da nije tako, govoreći mu da mu se Allah dž.š. smilovao i da ga poziva u Svoje prisustvo.

Ovdje možemo zastati i obratiti se onima koji smatraju bidatom (novotarijom) ljubljenje ruke i stopala jer,  pored toga što je jedan od najvećih meleka Džibril a.s. poljubio stopalo Pejgambera.s.a.v.s., Poslanik a.s. je govorio: „Kako živiš tako ćeš i umrijeti, a kako umreš na taj način ćeš biti i proživljen.“Ako si kao dijete iskazivao poštovanje prema starijima, kada ostariš i tebi će djeca iskazivati poštovanje. A danas vidimo kako se djeca obraćaju roditeljima imenom,  rukuju se umjesto da im poljube ruku. Kada oni ostare niko neće poljubiti ni njihovu ruku.

Hikmet je u tom da je kroz našu tekiju prošlo mnogo stranaca koji su postali muslimani i sada su ljudi od 50-60 godina sijede brade a da nikada nisu poljubili ruku svojih roditelja, tako isto danas u tekiji kad se selami niko njima ne ljubi ruku bez obzira što su stariji i sijede brade. Na stranu to što su oni postali muslimani i što će biti spašeni inšallah, kako su se oni ponašali u djetinstvu tako se i njima poslije vraća. Zato ako želimo biti poštovani u poznim godinama dok smo mladi trebamo imati i iskazivati poštovanje prema starijima.

Džibril a.s. dovodi buraka Pejgamberu s.a.v.s. na čijim je leđima došao iz Mekke do Kudsa, i ovaj dio je Isra (noćno putovanje), a njegovo uzdignuće na nebesa je započelo u Kudsu. Ovdje se treba zapitati zašto Pejgamber s.a.v.s. nije odmah uzdignut iz Mekke? Ako bi odnekud  trebalo ići u prisustvo Allaha dž.š., to bi onda trebala biti Kaba. Međutim, Kuds je mjesto ibadeta tri vjere, muslimana, kršćana i jevreja.

Allah dž.š. je želio ovim da pokaže kako od tog momenta sve vjere prestaju biti svete osim islama, da sva sveta mjesta pripadaju islamu, da je samo islam sveta vjera i da su sve druge vjere prestale da budu važeće. Kao drugo pitanje koje se trebamo zapitati jeste, zašto su baš potrebni Džibril a.s. i burak kad je Pejgamber s.a.v.s. mogao sam da bude  uzdignut? Da je Allah dž.š. htio mogao je samo njega sebi uzdignuti, ali stvar je u tome da sve treba da ide postepeno, ko kad želimo da dođemo do određenog cilja trebamo imati određena sredstva. Ko želi da stigne do Allaha dž.š. treba da slijedi taj usul. Ne možemo biti od onih koji kažu:“Ja ću direktno da razgovaram sa Allahom dž.š., ja samo znam za Njega, i nikog drugog ne priznajem.“ Tako bi onda Pejgamber s.a.v.s. bio sam uzdignut jer, niko osim njega nema bliži Allahu dž.š. 

Hikaja o Mi'radžu je duga i manje/više svima poznata, ali nas  zanimaju pouke koje se mogu izvući iz te priče. Kada je Pejgamber s.a.v.s. stigao u Mesdžidul-aksa, duhovno ga je čekalo 124.000 Poslanika. On im je predvodio namaz, i oni su ga prihvatili za svog imama. Nakon tog namaza počelo je njegovo uzdignuće na nebesa. Prošao je sedam kata nebesa i došao do Sidretu-l-Munteha, dokle ga je doveo i Džibril a.s., rekao mu da on dalje ne može jer ako bi, kako kaže, zakoračio jedan korak dalje bio bi uništen.  Nakon toga je mjesto Božjeg Jedinstva, gdje ne može da postoji ništa drugo.

Kao što smo već rekli, Pejgamber s.a.v.s. nije sam otišao do tog mjesta već ga je odveo Džibril a.s., i iako Pejgamber s.a.v.s. nije imao potrebu za vodičem, na taj način Gospodar nam je želio pokazati kojim putem (usulom) se dolazi u Božje prisustvo. Džibril a.s. je predao Pejgambera s.a.v.s. Allahu dž.š. u Njegovo prisustvo, što je ustvari  cilj i vazifa svakog iskrenog duhovnog vodiča (Šejha); da pripremi murida za susret sa Allahom dž.š. Kad murid stigne do tog cilja šejh se povlači, želeći tim pokazati kako on nije posrednik između Allaha dž.š. i Njegovog sluge, kao što vehabije tvrde. Jednom je tako jedan vehabija našem šejhu rekao:“Što si ti došao između nas i Allaha dž.š.?“ Šejh nije nikakav posrednik između nas i Allaha dž.š.,  to je samo njihov način da nas optužuju za širk. Šejh je onaj koji priprema murida za susret sa Allahom dž.š., i kada on bude spreman šejh ga predaje da bude u Allahovom dž.š. prisustvu, a on dalje nastavlja sam. Šejhov posao je završen, on murida ostavlja da sam nastavi put, što bi značilo da se taj murid vratio svom stvarnom biću.

Nakon Sidretu-l-Munteha, Pejgamber s.a.v.s. je sam nastavio put a Džibril a.s. je čekao na kapiji, on je trebao samo da ga dovede u Božje prisustvo, tim je njegova vazifa završena. Allahu dž.š. nisu potrebni Džibril a.s. niti burak da bi pozvao Pejgambera s.a.v.s. u Njegovo prisustvo, već nam ovim želi pokazati da se u Njegovo prisustvo dolazi određenim usulom i postepeno. Pejgamber s.a.v.s. je nastavio sam put i našao se u prisustvu Allaha dž.š., tj. na mjestu koje nije ograničeno vremenom ni prostorom, i gdje je on bio u direknom kontaktu sa Allahom dž.š.  

Allah dž.š. se obratio Pejgamberu s.a.v.s. glasom Ebu Bekra r.a. i rekao mu: „Budi Meni zahvalan!“ Pejgamber s.a.v.s. se  začudio, čuvši glas svog ashaba.  Gospodar mu je rekao: “Nemoj se čuditi, ti njega toliko voliš, ako nije pored tebe ti osjećaš da ti nešto nedostaje, zato ti se obraćam glasom Ebu Bekra r.a.“ Pejgamber s.a.v.s. je iskazao zahvalnost riječima: ETTEHIJJATU LILLAHI VES SALAVATU VET –TAJJIBATU, a Allah dž.š. mu uzvraća riječima: ESSELAMU ALEJKE EJJUHEN-NEBIJJU VE RAHMETULAHI VE BEREKATUHU ESSELAMU ALEJNA VE AL IBDIDALAHI SALIHIN.

Čak u momentima boravka u Gospodarevoj prisutnosti on je mislio na svoj ummet i na sve vjernike. Danas kada muslimani zajedno ne mogu da podijele ni komad hljeba bez svađe, vidimo Pejgambera s.a.v.s. kako i onda kad su mu džennet i džehennem bili pod nogama, on i dalje želi da to sve podijeli sa svojim ummetom. Musliman treba da bude toliko velikodušan da sve dijeli sa drugima, sve što on više dijeli njemu Allah dž.š. sve više daje. Prenosi se da se tokom tog susreta razmijenilo 90.000 riječi.

Pejgamber s.a.v.s. kaže da se trećina od tog znanja može podijeliti na:

• Zahir Ilm –  znanje koje je dostupno svim ljudima, tj. znanje stečeno iščitavanjem i učenjem iz knjiga, i svakome je dostupno.
• Batin Ilm –  kao tajna,  dostupno je određenim insanima i to je vrsta znanja koju ne može svako da dosegne, već samo oni koji su svoj nefs podvrgnuli terbijetu.
• Posljednja trećina je znanje između Allaha dž.š i Pejgambera s.a.v.s. koje nije dostupno nikom drugom.

Time je njemu ukazana počast i zbog toga niko drugi ne može dosegnuti to znanje. Tokom tog putovanja Pejgamber s.a.v.s. je vidio sve džennete i džehenneme, i vratio se sa raznim poklonima.

Postoje tri poznate hedije:

1. 1.Namaz
2. 2.Ko god ne bude činio širk učiće u džennet
3. 3.Amenerresulu (koje učimo uvijek nakon jacije namaza jer, Pejgamber s.a.v.s. je rekao: „Ko je prouči to mu je dovoljan ibadet i njega ne može dotaknuti nikakav sihr“)

Znači, ko god klanja barem dva rekata namaza on je izvršio Mi'radž. Kada stojimo u namazu to je kao put od Mekke do Kudsa, od rukua pa do sedžde je kao od Kudsa do Sidretu-l-Munteha, a boraveći na sedždi smo prešli granicu i nalazimo se u prisustvu Allaha dž.š. Sjedenjem na Ettehijatu je isto kao kada je Pejgamber s.a.v.s. boravio u prisustvu Allaha dž.š.

Iz tog razloga naš šejh ef. kaže:“ Ko god klanja bar dva rekata on je moj!“

Jedan musliman ne smije dozvoliti da legne u krevet a da nije klanjao dva rekata, bez obzira kako je proveo taj dan, i šta god da je učinio treba navečer da otklanja dva rekata.

Inšallah da nas Allah dž.š. upiše u svoju knjigu, da nam podari da svoj nefs podvrgnemo terbijetu, da imamo svoj udio u ovoj mubarek noći, i da budemo od onih koji su Salihin. Da ne padnemo u ruke šejtana kao ni u ruke našeg nefsa, da dok ne zatvorimo oči ne budemo prepušteni njemu, da hajr i bereket ove mubarek noći bude nad nama.

Fatiha!

Pitate se na koji način trebamo poštovati ovaj mjesec? U ovom mjesecu trebamo obavljati ibadete koje inače ne obavljamo. Na primjer možete klanjati svaku noć poseban namaz za bereket mjeseca Redžeba, možete hraniti siromašne, možete postiti nafilu itd. Naš Mevlana Šejh Nazim efendija k.s. je uobičavao postiti svaki ponedjeljak i četvrtak u toku mjeseca Redžeba i Šabana, i također uoči mubarek noći (Lejletu-l Miradž, Lejletu-l Regaib i Lejletu-l Berat).

Zabilježeno je da ko posti jedan dan u ovom mubarek mjesecu dobija sevap kao da je postio cijelu godinu dana, ko posti dva dana ima sevap dvije godine, ko posti sedam dana kapija Džehennema se zatvara za njega, ko posti osam dana osam kapija Dženneta će se otvoriti za njega, ko posti 10 dana šta god zaželi Allah dž.š. će mu i podariti, a ko posti 15 dana jedan melek će na nebesima objaviti njegovo ime među imenima Allahovih voljenih sluga inšallah. Ako neko nije u mogućnosti onda barem treba postiti jedan dan na početku, jedan u sredini i jedan na kraju mjeseca Redžeb-i-šerifa.

Ko želi da uči tespih pored svoje dnevne vazife može učiti po sljedećem redoslijedu:

• 70-700 Hasbunallahu ve ni`mel vekil

• 100-1000x Bismillahir Rahmanir Rahim

• 100-1000x Ja Vedud

• 100-1000x Ja Latif

• 100-1000x Estagfirullah Azim ve etubu ilejh

• 100-1000x La ilahe illallah

• 100-1000 x Allahume salli ala Muhammedin ve ala ali Muhammedin ve selim

Također, ko želi može klanjati 30 puta po 2 rekata (svaki dan 2 rekata) i to na svakom rekatu učiti Fatihu i 11 puta suru Ihlas sa nijetom za bereket ovog mubarek mjeseca.

Još jednom vam želim mubarečli Redžeb mjesec, i da vam Allah dž.š. omogući hairli amele u njemu inšallah.

Fatiha.

Kao što smo rekli na početku, pola imanja je pripalo ovom ashabu, druga polovina Ebu Bekru r.a. To je bila parcela na kojoj su bila zasađena hurmina stabla. Na granici te dvije parcele, bilo je jedno stablo hurme, plodovi sa tog stabla mogli su pasti na bilo koju stranu parcele. Tako se njih dvojica nisu mogli dogovoriti, kome će pripasti plodovi tog stabla. Došlo je do rasprave između njih, tom prilikom hazreti Ebu Baker r.a. grubo se ponio prema ovom ashabu. Ali to nije ni nalik današnjim uvredama koje ljudi govore jedni drugima, više je to bilo, za to vrijeme, malo nezgodna riječ. Ebu Bakr r.a. je ubrzo uvidio svoju grešku, otišao je kod tog ashaba, izvinuo mu se rekavši da je pogriješio i zatražio od tog ashaba da on njemu ponovi tu istu riječ. Obratite pažnju na način na koji se on njemu izvinuo, tražio je od njega da mu se obrati tom istom ružnom riječju. U islamu postoji to, da ako nekome zlo nanesete, treba vam se uzvratiti istom mjerom. Mogao je jednostavno da mu se izvine, što bi on prihvatio, međutim, fetva je takva da je tražio da njegov nefs čuje tu istu ružnu riječ. Taj ashab je rekao da nikako, ni u kom slučaju ne bi mogao da izgovori tu riječ preko usta, da je izgovori Ebu Bekru r.a. Nakon toga su se počeli raspravljati o toj riječi, tada je Ebu Bekr r.a. otišao da se požali Poslaniku s.a.v.s. na ovog ashaba. Hem, što je on bio taj koji je izgovorio tu riječ, hem što sada želi da se požali na tog čovjeka Poslaniku s.a.v.s. Tada su u prisustvu Božijeg Poslanika s.a.v.s. iznijeli taj problem, ispričali su kako se to desilo. Poslanik s.a.v.s. se okrenuo tom čovjeku i pitao kako se to desilo, na šta je on potvrdio riječi Ebu Bekra r.a. Božiji poslanik s.a.v.s. je rekao: „ Neka ti Allah oprosti.“ Njih dvojica su otišli kući. Ebu Bekr r.a. se plačući vratio kući.

Ovo može izgledati kao veoma jednostavan događaj, ali iz kojeg se može izvući jako puno pouka. Možemo zaključiti da je hazreti Ebu Bekr r.a. poslije Božijeg Poslanika s.a.v.s. u muslimanskoj zajednici tog vremena, bio druga osoba. Nema sumnje da je on najveća ličnost u našem ummetu. Vidjeli smo da je i on sklon ljutnji, da i on može da pogriješi. To što je pogriješio, nije ni na koji način umanjilo njegovu veličinu. Svako može da pogriješi niko nije melek. Najveća greška jeste nastavljati griješiti, tj. ne pokajati se. Stvar je u tome da treba priznati grešku i pokajati se, a ne nastavljati sa istom greškom. Nekada insan može da pogriješi prema Božijim slugama, nekada prema Allahu dž.š. To se razlikuje. Ako smo se ogriješili o nekom Božijem slugi, taj nesporazum moramo da riješimo između sebe. Pokušati ne govoriti nikome o tome. Ono što ne želimo sebi, ne trebamo činiti ni drugima. U svakom slučaju moramo tražiti da nam ta osoba halali, a ono što smo izgovorili toj osobi, trebamo čuti svojim ušima da ta osoba izgovori nama. Ono što ne može naš nefs da prihvati, što ne možemo podnijeti da nam neko drugi kaže, ne trebamo ni mi govoriti drugima. Niti na bilo koji drugi način oštetiti nekoga, tj. ono što ne želimo ni samima sebi.

Vraćamo se na temu sohbeta od prošle sedmice, kada smo govorili da trebamo vladati svojim jezikom, da kontrolišemo svoje riječi. Naš teret je dovoljan nama samima. Na jednu stranu naši grijesi, na drugu stranu ibadeti, koje smo trebali a nismo obavili, već i oni ibadeti koje smo obavili, na koji način smo to obavili, i za to ćemo odgovarati, da li su ispravni. Svako može da pogriješi, ako ste već pogriješili odmah se trebate ispraviti. Ako ste se ogriješili prema Allahu dž.š. odmah se pokajte, ne ostavljajte pokajanje za sutra. Allah dž.š. naređuje svojim melekima, da kada neko pogriješi, da mu odmah ne upišu grijeh u svoje knjige, već da sačekaju da li će se taj Božiji sluga pokajati, ako se pokaje, taj mu se grijeh ne piše.

Ne možemo prevariti Allaha dž.š., On zna šta je u našim srcima i kakav nam je nijet, ne možemo pogriješiti sa namjerom da se pokajemo. Svi mi koji ovdje sjedimo imamo svojih grešaka, svako na neki način griješi. Nije važno pogriješiti, važno je ne nastaviti sa greškama. Zbog toga se mi ovdje okupljamo, naš cilj je da radimo na samima sebi, da ispravljamo svoje greške, ne da gledamo u greške drugih. Recimo da je neko nešto o vama rekao, neka se taj neko brine o tome, neka brine o svojim greškama, jer je ta osoba na taj način sebi natovarila teret, ti samo nastavi svojim putem i pazi na svoje greške. To se odnosi na nas same, na naše porodice, na naš džemat. Recimo da je neko napravio jednu grešku, to ne znači da ga trebamo prekrižiti u svojim knjigama i zaboraviti na njega. Svi ćemo pogriješiti, a našeg brata koji je pogriješio čvrsto ćemo držati za ruku, pomoći mu da ispravi svoju grešku. Po tome se uviđa dobar prijatelj, ako si ti krenuo u haram, a on te želi izvući iz toga, pomoći ti.

Ashabi Božijeg Poslanika s.a.v.s. bili su takvi da ako neko ne bi došao na namaz, odmah bi odlazili do njegove kući da provjere da li je sve u redu. Nikada ni na koji način ne trebamo odbacivati svog brata koji je pogriješio, već mu pomoći da nađe pravi put. Mi na ovom putu, na Allahovom putu, koračamo držeći jedni druge za ruku. Onaj koji padne, drugi ga trebaju podići. Ako nam brat pogriješi, nećemo pričati o njemu, nećemo gledati na njegove greške već mu pomoći. Ebu Bekr r.a. nije bio osoba kojoj je stalo do jednog stabla hurme, on je taj koji je svu svoju imovinu poklonio na Allahovom putu. To je bila ljutnja u momentu kada je nije mogao kontrolisati. Da je neka treća osoba došla i zatražila to stablo hurme, on bi to bez razmišljanja poklonio. Samo jedno malo stablo, koliko je problema izazvalo. Tako se obično dešava među ljudima, da zbog neke sitnice dođu u sukob i onda to preraste u veliku stvar. To su šejtanska posla , ne trebamo mu davati priliku.

Oni koji su protiv islama, mogu iz ovoga da izvuku zaključak, osvrčući se na ahlak ove dvojice ashaba, koliko im je bila bitna čak i samo jedna gruba riječ. Svako drugi da se zatekao u sličnoj situaciji, sigurno bi se sve okončalo većim sukobom ili ko zna kojim već ishodom. Islam je taj koji je ovu dvojicu ashaba doveo do tog nivoa ahlaka da je zbog jedne riječi Ebu Bekr r.a. toliko insistirao da mu ashab Rabia r.a. halali jer u vremenu prije islama ovakve rasprave bi uvijek završavale tragično, dok su u ovom slučaju zbog jedne male uvrede, ova dvojica ashaba otišla do Pejgambera s.a.v.s., kako bi pred njega iznijeli svoj slučaj. Ranije ljudi su u ovakvim i sličnim situcijama, razgovarali na vrlo ružan način pa čak i sa sabljama. Obzirom da su oni bili na veoma visokom stupnju ahlaka, sve se završilo malom raspravom.

Svi treba da znamo kako na lijep način da se odnosimo jedni prema drugima. Neka niko ne obraća pažnju na greške ljudi, greške nisu te koje umanjuju našu vrijednost kao ljudi. Zbog malih grešaka ne trebamo da odbacujemo našu braću i prijatelje, naprotiv, trebamo se još čvršće držati jedni drugih i koračati Allahovim dž.š. putem.

Da nam Allah dž.š. omogući da čvrsto koračamo Njegovim putem inšallah svi zajedno!

Fatiha.

Najvažnija korist od posta jeste naučiti kako da nosite teret ovog dunjaluka. To je pravi trening. Post je i treniranje za nas koliko možemo podnositi druge ljude i tako se nadamo da ćemo ojačati. Sada smo u vremenu koje je najteže za ummet i ko može izdržati u ovom vremenu taj teški teret, bit će sa Poslanikom a.s. Za takve Poslanik kaže: „Oni su moji drugovi, moj voljeni ummet“. Ashabi su željeli da oni budu taj voljeni ummet ali im je Poslanik a.s. rekao: „Vi ste moji ashabi ali oni su moj voljeni narod“. Jer kako je vrijeme odmicalo a ljudi ispunjavali želje svog nefsa, na kraju će ostati samo nekolicina ljudi koji će slijediti Pejgamberov put, i zato su oni taj voljeni ummet. Ali ashabi r.a. su ga slijedili. Uzvišeni Allah odabrao ih je da oni budu sljedbenici i drugovi Njegovog Poslanika za vrijeme njegovog života. Međutim, 14 vijekova kasnije dolazi ummet, u kojem ima samo malo ljudi koji čuvaju Poslanikov sunnet. Za njih on kaže da su njegov voljeni ummet.

Mi nastojmo biti kao ti ljudi koje voli Poslanik s.a.v.s. i nastojmo očuvati njegov nur u našim srcima i šerijat (Božji zakon) u našim rukama; ali održati njegov put u rukama teže je nego držati žeravicu. Jer u doba Voljenog Muhammeda s.a.v.s. svi ljudi su pomagali jedni drugima da održe šerijat. U naše doba, ljudi se bore protiv onih koji se drže šerijata, kako bi ih prisilili da napuste šerijat, da napuste Pejgamberov put, puteve drugih poslanika od prvog pa do posljednjeg. Zato je u našem vremenu to toliko teško.

Ešrefu-l-ummet su najugledniji, najbolji ljudi iz ummeta. Oni su kao kajmak na mlijeku. Da je čitav ummet mlijeko, u naše vrijeme postoje ljudi koji su na njemu kajmak. Njih je malo i nisu kao ostatak mlijeka, danas ih ima samo malo. U mubarek mjesecu Ramazanu Allah Svevišnji može nam pokazati neke od njih, a Gospodaru nije teško da nam nekoga od njih otkrije. Ako ih vidimo, to je kao da gledamo Poslanika s.a.v.s. Ako gledate osobu koja je vidjela Muhammeda s.a.v.s., njegov nur dolazi i u vaša srca. Čast je sresti takve ljude. Pejgamberov nur dolazi i dolazit će kroz njih sve do konca ovog svijeta, pa tako stiže i do nas.

Zahvaljujemo Svemogućem Allahu što daje to zadovoljstvo našim srcima. Puno ljudi je u svojim srcima zatočeno i stalno im dolaze mrak i patnja. Čak i dok jedu, piju, oblače se, kreću se, njihovo srce je opet kao u zatvoru. Ali blagodati koje nam Uzvišeni Allah daje u Ramazanu donose užitak za naša srca. Onome ko osjeća sreću zbog tog mjeseca, Allah dž.š. otklanja svu jednogodišnju tamu i tegobe iz srca i udaljava ga od paklene vatre. Toliko ljudi živi na ovom svijetu ali njihova vatra je bez plamena i toliko ljudi živi koji gore od vatre ali to ne vide. To im dolazi iz džehennema.

Svevišnji Allah dao je od ovog ummeta samo jednu grupu ljudi u čijim srcima nikad nema nikakve tame. Njihova srca stalno sijaju. Nema ni mraka ni noći za njih. Dan za danom, njihova srca postaju sve blistavija. A naročito u naše vrijeme, oni će biti svjetlo čitavom ummetu. Allah Svemogući za njih kaže da će biti susjedi Poslanikovi i susjedi Allahovi na nebesima, u džennetu. To je njihova izuzetnost. Njihovo stanje mogu vidjeti ljudi iz dženneta kao što i mi gledamo gore u zvijezde. A nemoguće je doseći zvijezde. Stanja tih ljudi su iznad stanja prosječnih džennetlija.

Dobre vijesti dao nam je Poslanik s.a.v.s.: „Insan će biti s onim koga voli”. To su velike, dobre vijesti. Vi koji ga volite, s njim ćete biti vječno. Zbog ljubavi ćemo biti s poslanicima, s evlijama, s ashabima, jer ih volimo.

U džennet nas mogu odvesti ljubav prema Pejgamberu i drugim poslanicima a.s., ljubav prema ashabima i prema evlijama. To je naš put.

El-Fatiha.

Ko je živio za svoj nefs onda ima problem, a ako je živio za Allaha dž.š. onda je uredu. Nama dolazi puno ljudi sa problemima, ljudi koji su cijeli život proveli čineći hizmet svojoj zemlji, svom narodu, ovom ili onom. Činili su hizmet ljudima, svojoj zemlji, narodu i svojoj porodici ali kad se okrenu vide da za to nisu dobili nikakvu nagradu.  Ako žive za Allaha dž.š. i čine hizmet Njemu onda mogu biti sigurni da ih čeka nagrada. Možemo hizmetiti svojoj porodici ali samo da to bude u ime Allaha dž.š. i tada ćemo biti nagrađeni. Ako činimo hizmet svojoj djeci radi njih samih onda će nas jednostavno na kraju razočarati. Ako hizmetimo narodu radi naroda, kako bi oni s nama bili zadovoljni, jednog dana ćemo uvidjeti da za to nemamo nikakve nagrade. Što je najgore prošlo nam je vrijeme u tome, ako je naša namjera da postignemo zadovoljstvo Allaha dž.š. u tome, onda ćemo svakako naći i dobiti svoju nagradu jer On niti jedan hizmet ne zaboravlja.

Ako ovu čašu pomjerimo zarad Allaha dž.š. to je odmah upisano i imamo sevap za to. Ako to učinimo radi nekog drugog, onda nas On pusti da nas nagradi onaj zarad koga smo to učinili. Niko nam ne može pomoći osim Allaha dž.š., zato sve što radite,  svaki vaš nijet, neka bude radi zadovoljstva Allaha dž.š.

Ibadet ne znači samo klanjati namaz i postiti, već sve ono što radimo radi Njegovog zadovoljstva je ibadet. Ako idemo na posao, brinemo se o svojoj porodici radi Njegovog zadovoljstva, to nam se piše kao ibadet. Bilo šta da radimo radi zadovoljstva Allaha dž.š. to je jedna vrsta ibadeta. Zato, šta god da radimo trebamo biti sigurni da je naš nijet, najprije zadovoljstvo Allaha dž.š. i da On bude zadovoljan sa nama.  Tada je sve zapisano i čeka nas u našem defteru.

Nemojte raditi  zarad  Allahovih dž.š. sluga, ako budete radili samo za njih onda ćete protračiti Njegovo zadovoljstvo. Neka vas ne bude briga da li će vas oni hvaliti ili kuditi. Danas će vas hvaliti a sutra vas kuditi jer su ljudi takvi, a Allah dž.š. nije takav on ništa ne zaboravlja, ono što smo uradili radi Njega dž.š. ta nagrada će nas sigurno dočekati jednog dana.

Po hadisu Pejgambera s.a.v.s. postoje tri vrste ljudi koji idu u džehennem:

• oni koji uče Kur'an
• šehidi, i
• bogataši koji svoj imetak troše radi Allahova dž.š. zadovoljstva

Ako pitate kako je to moguće!?  Kako jedan šehid ili hafiz može otići u džehennem!?

Ako neko uči Kur'an  kako bi zadivio ljude ljepotom svog glasa. Ako ide u rat da bi postao heroj, u tom slučaju on može poginuti u ratu ali neće biti šehid, njegov stepen šehida je dunjalučki, ako pogine u ime Allaha dž.š., u tom slučaju imat će dunjalučki i ahiretski stepen šehida.

Ako jedan imućan  čovjek dijeli sadaku da bi ostavio utisak na ljude, također i on spada u grupu onih koji rade samo zarad sebe i drugih, ne zarad Allaha dž.š.

Bilo koje dobro djelo koje ne činimo zarad Allaha dž.š. imat će drugačiji ishod.

Nemojte to raditi radi ljudi  nego radi Allaha dž.š. jer ćete završiti u propasti. Još jedna, veoma bitna stvar, jeste ta da kada uradite neko dobro djelo, odmah ga zaboravite, ne spominjite ga više, ako budete govorili o tome izgubit ćete sevape. Za koga si to uradio? Za Allaha dž.š.

Znači, samo ono što smo uradili zarad Allaha dž.š. za to ćemo i imati nagradu,  sve što smo uradili radi Allaha dž.š. pred Njim ćemo za to i odgovarati, ne kako bi to iznosili i hvalili se pred ljudima, to je jedna od visokih vrlina muslimana. Jedan od ashaba Pejgambera s.a.v.s. išao je s njim u rat, putovali su kroz pustinju po velikoj vrućini. Pošto nije bilo dovoljno deva, šest ljudi je djelilo jednu devu, povremeno smjenjujući se kada će i ko jahati. Tolika je bila vrućina, da su im od topline pijeska izgorjele noge, počeli ispadati nokti, ali se nisu žalili niti umarali. Nisu otišli Pejgamberu s.a.v.s. i rekli: „Ja Resulallah, mi smo se umorili, možemo li odmoriti?“ Već su u takvom stanju nastavljali put s njim, idući u rat. Vrućina bi bila tolika, da im je od topline pijeska otpadalo meso! Opet su takvi išli u rat!

Jedan od ashaba  jednom je to ispričao pred mladima kako su išli u rat sa Pejgamberom s.a.v.s., kako su im zbog veoma visokih temperatura ispadali nokti sa nogu, u momentu kad je shvatio da je pogriješio, sav se zacrvenio od stida rekavši: „Sve što smo uradili, uradili smo zarad Allahova dž.š. zadovoljstva, sada sam vama ispričao a to nije dobro, kamo sreće da nisam ništa rekao o tome.“  Ako si nešto uradio zarad  Allahovog dž.š. zadovoljstva, to treba da zaboraviš.

Šejtan će se truditi i trčati za tobom kako bi te naveo da to nekom ispričaš, samo kako bi izgubio sevap od toga. Koliko god da uradiš dobra za Gospodara svjetova, to je opet malo, zato se trebamo stiditi kada govorimo da smo nešto uradili zarad Allaha dž.š.

Šta mi to možemo uraditi za Njega?

Jedino ako On dž.š. da i učini naša djela vrijednim, onda ona nešto i vrijede.

Inšallah da nam Allah dž.š. podari da čitav život Njemu činimo hizmet, i da nagradu za naš hizmet nađemo na ahiretu, inšallah!

Fatiha. 

Ako smo već krenuli na Allahov put, tada moramo biti spremni na razne poteškoće. Za to trebamo skupiti svu snagu koju imamo. To nije nešto što se lahko može ostvariti niti nešto što se može postići za jedan dan, već je to jedan način života, način na koji trebamo živjeti svoj život. Nemojte misliti ako ste uradili jedno dobro djelo da je to dovoljno da možete stići do Allaha dž.š. Treba cijeli naš život da budemo posvećeni Allahu dž.š.

Svako želi da stigne do tog cilj što prije, ali to nije moguće. Jedan od ashaba Božijeg Poslanika s.a.v.s. je tako želio i pitao je Poslanika: „Ja Resulallah, reci mi šta da uradim da stignem do Allaha dž.š.?“ Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Klanjaj namaz, posti, daji zekat, obavi hadž.“ Ali taj ashab nije bio zadovoljan tim odgovoro, to nije bilo ono što je on očekivao. Nakon toga ga je Poslanik s.a.v.s. savjetovao da klanja tehedžud namaz, daje sadaku i mnoge druge stvari, tako da mu se povećao broj stvari koje je trebao da uradi sa 3 do 4 na 10 stvari. Poslanik s.a.v.s. je primjetio da on i dalje nije bio zadovoljan odgovorom, pa ga je upitao: „Hoćeš li da ti kažem nešto što će te odvesti do Allaha dž.š.?“ Onda mu je dao savjet koji će ga odvesti do Allaha dž.š.; rekao mu je: „Pazi na svoj jezik.“ Sve ovo što je prije toga nabrojao, bio je samo preduslov za taj posljednji savjet.

Što znači da, trebamo da obavljamo sve prethodno navedeno i povrh toga da pazimo šta govorimo, u svakom momentu kontrolišemo svoj jezik. Bez obzira koliko ibadetimo, sa samo jednom pogrešnom riječju koju izgovorimo, možemo poništiti sva svoja dobra djela. Koliko god dobrih djela činili i ibadetili, ako samo jednu pogrešnu riječ kažemo na nečiji račun, sve što smo učinili pada u vodu. Znači, jezik moramo držati pod kontrolom! Ne govoriti ništa ružno ni o kome, a pogotovo ne lomiti ljudska srca.

Nekada davno, na ulazu u tekiju postavljali su samo dva pitanja:

1. Jesi li danas ikome slomio srce? 2. Jesi li klanjao namaz?

Ako bi odgovor na prvo pitanje bio potvrdan, drugo pitanje se nije ni postavljalo. Ko god dođe u tekiju, treba da bude kao brat, tj. da svi budu kao braća između sebe. Ne samo među braćom muslimanima, već u bilo kom okruženju trebamo se ponašati na taj način, da nikome ne slomimo srce i da ne govorimo ništa ružno ni o kome. To je temeljna osnova tarikata. Ako nekoga uvrijedimo, ne možemo ići ovim putem. A ako smo nekoga uvrijedili i znajući to nastavljamo sa uvredama, onda slijedi kazna. Ne samo prema našoj braći iz tarikata, naše srce treba da bude otvoreno prema svim ljudima i svim muslimanima. Ako nekom muslimanu zafali `dlaka s glave` mi ne možemo biti sretni, a pogotovo ako je on iz tarikata.

Kao što sam rekao i prvog dana kada sam došao ovdje; gradimo građevinu čiji temelji su ljubav i bratstvo među džematlijama. Približava se Ahir-i-zeman, ako pred kraj vremena, obzirom na sudnji dan, možda nećemo imati vremena da ispravimo svoje greške koje pravimo. Svi mi koji smo na Allahovom put, treba jedni o drugima lijepo da govorimo. Musliman kada pogleda svoga brata, treba samo da vidi njegova dobra djela, a njegove greške treba da prepusti Allahu dž.š. jer, to je između Njega i Njegovog sluge. Kada pogledate nekoga, gledajte ga sa njegove dobre strane, gledajte njegova dobra djela i trudite se da učinite još i više. Ako je on učinio neko dobro djelo, ti se potrudi da uradiš još i više. Poput Hz Ebu Bekra r.a. i Hz Omera r.a. Njih dvojica su se cijeli svoj život natjecali u dobrim djelima, gledali su ko će više dobrih djela učiniti. Na dženazi Hz Ebu Bekra r.a, Hz Omer r.a. je rekao: „ Ti si tako koračao ovim putem, da meni nisi ostavio mjesta da te prestignem.“ Tako je bio hairli da je bio sam na ovom putu. To treba da bude naš put, gdje ćemo se takmičiti ko će više dobra da učini.

Ovo neka bude posljednje upozorenje, neka niko ni o kome ne govori ništa ružno, da niko nikoga ne vrijeđa. Šta će biti poslije toga, svako će sam snositi posljedice. Da nas Allah sačuva, i da nam omogući da se volimo kao braća i sestre. Inšallah. Ovo je naš put i naš usul!

Fatiha

Na ovom putu nema zastajanja. Naš hazreti šejh je govorio: „Ko se umori mora stati, a onaj ko stane neće napredovati“.  Zato na ovom putu nikada nemoj reći `ja sam postao šta trebam postati`, i nemoj se umarati. Ako se umoriš, malo ćeš se odmoriti. Ako staneš, više nećeš ići naprijed. Ko god kaže `ja sam to što jesam` ne može da ide dalje! Gledaj na ono što je dostigao naš Poslanik s.a.v.s. Ako ti na ovom putu bude data neka tajna, neka hedija, nemoj reći `to je to, ja sam postao šta trebam`,  nemoj stajati! Nastavi, i još više se trudi, veliki je  put pred tobom. Tvoj šejh te iskušava, otvori jedan prozor i gleda šta će se desiti. Ako u tom momentu kažeš `ovaj hal u kojem sam je od mene` – izgubit ćeš! Ako kažeš `ja sam postao što sam trebao postati` – opet ćeš izgubiti! Trebaš reći `ovaj hal je bereketom moga šejha došao meni`. 

Neka vas ne zbunjuje to što vehabije govore da je to širk, ne, to nije širk! Murid dobija sve berekete od svog šejha. Može otići na koji god kraj svijeta želi, i zijaretiti kojeg god Alahovog slugu želi, tu ga mogu počastiti bilo čime. A to čime ga počaste, ne treba da misli da je to njegovim posredstvom, niti posredstvom onih koji su ga počastili, već je to od njegovog šejha. To je usul i edeb koji treba da slijedi. Svako bira svoj put u zavisnosti od svojih mogućnosti, niko nije na istom nivou, i niko ne stoji na istom mjestu. Ne gledaj lijevo – desno, već gledaj sebe. Ako vidiš da je tvoj ahbab na hairli putu, trudit ćeš se da se takmičiš s njim. 124.000 je ashaba, i svi oni imaju poseban mekam. Hz Omer svoj mekam, Hz Ebu Bekr svoj, svi su posebni. Ali među njima je postojalo jako  lijepo takmičenje radi Allahovog zadovoljstva. Nisu bili ljubomorni jedan na drugog. Ako neko od njih učini nešto hairli, drugi bi nastojao da učini još više. Ako neko učini jednu vrstu ibadeta, drugi bi nastojao da još više čini.

Među nama odnosi trebaju da budu isti takvi, svako će se međusobno takmičiti na hairli putu. Ne treba se obazirati na tuđe greške i mane, treba se obazirati na lijepa dijela. Šta tvoj brat radi dobro, ti se trudi još i više, ako želis vidjeti greške drugih, prvo pogledaj svoje greške, pogledaj sebe u ogledalo!  Tek onda možeš  nešto nekom reći. Hazreti Mevlana Rumi  je govorio:  „Kada bi svi teturali kao pijani, ne bi niko pravo išao ulicom“.  Jer svako na neki način griješi, manje ili više svako ima grijehe. Mi nemamo pravo da sudimo o tome. Naprotiv, naša dužnost kao muslimana jeste da pokrivamo greške naše braće. Božiji poslanik s.a.v.s. je govorio: „Svako ko pokrije greške svog brata muslimana, Allah dž.š. će na onom svijetu pokriti njegove greške“. Zbog  toga trebamo nastojati da se takmičimo jedni sa drugima u dobrim djelima. Sa ljubavlju! Ako se budemo s ljubavlju obraćali jedni drugima, u ime Allaha dž.š., onda će u ovom džematu biti kuvet. To će pojačati duhovnu snagu koja će dolaziti našem džematu. Onda on neće pasti ni na ovom ni na onom svijetu. 

Fatiha