Šejh Ismail ef.
Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim.
Došli smo kao putnici na ovu zemlju i ovdje smo gosti. Sigurno je da smo od nekuda došli i isto tako da ćemo odavde otići negdje drugo. Trebamo sjesti i razmisliti odakle smo došli i kuda idemo i trebamo sebi odrediti putanju. Svaki čovjek je odgovoran za sebe, dobit će ono što je zaslužio i neće moći nikoga optužiti za to.
Svako će sam odgovarati za svoje postupke, sigurno je da ćeš vidjeti ono što je poslijedica tvojih odluka, da li su one bile ispravne ili ne. To je tvoj izbor i zato ti je data slobodna volja na ovoj zemlji. Pošto smo ovdje putnici i pošto ćemo sigurno odavde otići negdje trebamo znati kuda idemo. Kako ćemo to znati? Zavisi kuda želiš da ideš . Šta ti je cilj na ovom svijetu? Zbog čega živiš ? Sve to trebaš sam sebe pitati. Na osnovu toga ćeš koristiti razum i ovaj svoj životni vijek koji ti je Allah dao. Moj cilj je Allah dž.š. i Njegov Poslanik s.a.v.s. ako kažeš to onda trebaš u skladu sa tim sebi odrediti put. Kakav će to put biti ? Trebaš pokušati da živiš onako kako nam je Allah dž.š. pokazao i Njegov Poslanik da bi mogao koračati prema Allahu dž.š. , a u suprotnom ćeš ići tamo kuda ne treba. Ako kažeš da želiš da ideš ka Allahu dž.š. i da slijediš put Pejgambera s.a.v.s prvo što trebaš uraditi je da ispuniš svoje srce ljubavlju prema Allahu i Resulullahu.
Ako tvoje srce ispuni muhabet prema njima, onda ćeš pokušati da živiš onako kako su oni savjetovali i neće ti biti važno šta drugi misle niti šta drugi rade jer to za nas nije mjerilo. I kada nešto uradiš sjesti ćeš i razmisliti da li su Allah i Njegov Poslanik zadovoljni sa tim što sam uradio, mogu li se sa tim svojim postupkom još malo približiti njima. Odgovor na sva ta pitanja možeš sam nači. Ako njih tražiš onda trebaš da budeš na mjestima koja oni vole u džamijama , mesdžidima, zikr halkama , medžlisima gdje se čini sohbet u ime Allaha dž.š. Kada ostaneš sam treba da se sjetiš Allaha dž.š. i Poslanika s.a.v.s., kada legneš naveče i spustiš glavu na jastuk da se sjetiš Allaha dž.š. Ako to činiš na pravom si putu, a sigurno postoji i ono suprotno od toga. To su sve dunjalučke stvari i ima li svrhe da ih nabrajamo vi sami odlučite.
Ako kad legneš naveče misliš samo na ono dunjalučko, na pare, na kuću, na neke osobe koje voliš, a ne misliš na Allaha dž.š. onda se trebaš zamisliti nad tim i znači da ćeš se naći u teškoj situaciji i da ideš u pogrešnom smjeru jer to ne vodi prema Allahu dž.š. Sve to trebaš ostaviti sa strane kao manje važno jer to ne treba da nam bude glavni cilj u životu.
U suprotnom ti ćeš biti taj koji će biti razočaran. Jednog dana kada dođeš na kraj puta, nemoj se pitati što sam ovdje nego trebaš se osvrnuti na početak puta, jer si išao onim putem koji si sam izabrao. Zato nemojte previše očekivati od ovog svijeta, neka vam ovaj dunjaluk ne oduzima previše energije nego trebamo zadovoljiti svoje osnovne potrebe, a ne zamarati se onim što je više od toga, jer to je jedno smetljište poput blata u koje još više propadaš i više ćeš se isprljati. Ne možeš biti na smetljištu a da ne poprimiš njegov loš miris, pa pripazite na to.
Neka vam neke vrijednije stvari budu važne u životu. Kada sjednete i razmislite pitajte se da li ja radi ovoga živim i izvagajte šta je to i da li za to vrijedi živjeti ili ne. To je toliko jednostavno. Vrijedi li posvetiti cijeli svoj život tome da dobijemo jednu kuću koja je poput kutije ili toliko se truditi da imamo to i to auto.
Ti sam procijeni. Uzmite od ovog dunjalika onoliko koliko vam je potrebno, a o onome što je više od toga niti previše razmišljajte niti to želite, jer to vam nije ništa drugo nego teret.
To je jedan od razloga što su muslimani u tako nezavidnom položaju danas. Zaboravili smo radi čega smo došli na ovaj svijet i zašto živimo. Imamo male snove I ako bi oni trebali da budu veliki, jer što su nam veći snovi toliko će biti veća naša vrijednost pred Allahom dž.š. Allah dž.š. ti je dao tu snagu tu moć, a ti to pomoću svoje mašte trebaš podignuti na viši nivo.
Nekad davno je Istanbul bio san mnogih osvajača. Nazivali su ga crvenom jabukom.
To je za mnoge muslimane bio cilj koji su željeli postići i svaki sultan je želio da to postigne. Sultam Mehmet Fatih je imao taj san. Imao je samo devetnaest godina kada je stao na prestolje. Imao je jednog starog vezira i kad mu je rekao da planira da osvoji Istanbul, vezir ga je pitao kako misliš da ostvariš nešto što su mnogi prije tebe pokušali, a nisu uspjeli. Kako ćemo osvojiti toliko veliku tvrdžavu sa toliko vojske, a Sultan Mehmet je odgovorio da će uradit ono što je potrebno i ako treba osnovati veliku vojsku i napraviti topove koji su potrebni za to. Još sa deset godina kad je bio dijete crtao je topove. Stvorit ćemo sve potrebne uslove rekao je. Vezir ga je pitao ako bude sa mora prilazio kako će proći preko željeznih barikada koje su tada postavili da se ne bi se moglo prići gradovima.
On je rekao da će ako treba učiniti da brodovi polete.
Nije napravio leteće brodove nego naredio da se prebace kopnom. Dovoljno je da ti imaš san i da to bude u ime Allaha dž.š., da radiš za Njega i On će ti pomoći da ostvariš čak i ono što je nemoguće. Dijete od devetnaest godina je imao tako veliki san, a vi recite kakav je danas hal muslimana. Svi imamo neke male snove, a današnja crvena jabuka je Rim. Svaki musliman treba da mašta o tome i treba da dovi za to da se otvore vrata Rima i treba da dovi da se Islam digne na noge. Ti dovi i budi na tom putu i neka tvoj nijet bude čist i iskren. Allah dž.š. će ti dati snagu da budeš na tom putu i ako ti dozvoli životni vijek to ćeš dočekati, a ako ne onda ćeš umrijeti na tom putu i tvoje ime će biti tamo zapisano. Sada je vrijeme i nakon ovoga mali snovi će biti uzaludni snovi. Naš put je određen.
Da nas Allah dž.š. učini uspješnim na tom putu.
Fatiha!
