Šejh Ismail ef.
Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim.
Mi smo slabe sluge našeg Gospodara, ali smo ujedno i najviše počašćeni od svih stvorenja. Velika je čast biti insan. Velika je čast biti Allahov sluga. Zato ko ima razuma treba da razmisli i upita se sta radi na ovom svijetu, zašto je ovdje i šta njegov Gospodar očekuje od njega.
Na osnovu toga trebamo sebi izabrati put. Nije u redu da svoj životni put odredimo u skladu sa prohtjevima našeg nefsa. Tu nema sredine. Ili ćeš obuzdati svoj nefs, uskrativši mu sve ovozemaljski prohtjeve kao i zavisnost od svih dunjalučkih nimeta ili ćeš biti pod njegovom kontrolom. Zar si zbog toga stvoren? Da jesi ne bi to sve morao jednog dana napustiti. Napravio si kuću ili si napravio nekoliko kuća, imaš auto, imaš sve, ali sve ćeš to ostaviti ovdje što znači da nisi zbog toga stvoren. To je nešto što ti je potrebno na ovom svijetu da bi zadovoljio svoje potrebe, ali nemoj tome pridavati veću važnost nego što mu pripada. Neka to ne bude tvoj životni cilj. Naravno da treba živjeti ovaj život i da treba koristiti sve to, ali ako ćemo sve to ostaviti za sobom kad preselimo na onbaj svijet znači da je to sve prolazno, a šta god je prolazno nema stvarne vrijednosti, jer samo ono što je vječno ima vrijednost. Sve što učiniš radi Allahovog zadovoljstva spada pod baki-vječno. Zato kažemo da nema sredine, ili ćeš se usmjeriti prema dunjaluku ili se okrenuti prema Allahu dž.š. Ako se okreneš Allahu i ako sve ono dunjalučko budeš koristio na Allahovom putu onda ćeš to moći ponijeti sa sobom na ahiret. Svako dobro djelo koje učiniš radi Allahovog zadovoljstva je zauvijek tvoje i nikad se neće izbrisati.
Zato, umjesto da sakupljaš materijalna dobra ti ih iskoristi u ime Allaha. Dat ćeš nešto bezvrijedno, a Allah će ti zauzvrat dati nešto vrijedno i onda ćeš naći pravi put. Zato se okreni Allahu dž.š. Mi smo zbog toga stvoreni da bi smo bili Allahove sluge, a sve drugo je bezvrijedno. Sigurno je da postoje poslovi koje treba da obavljamo budući da živimo na ovom dunjaluku, ali ne smijemo zbog toga zaboraviti na ono što je zaista važno. Neka nam Allah dž.š. uvijek bude na pameti ili još bolje neka nam bude uvijek u srcu. Šta god radili treba da se pri tome sjećamo Allaha dž.š. i spominjemo Ga i onda će se udvostručiti vrijednost toga što smo uradilii. Na taj način ćemo uvijek biti s Allahom dž.š. Svaki korak koji tad učinimo biće ibadet, pa čak i kad budemo spavali to će nam biti ibadet, jer u našem srcu i na našem umu je uvijek Allah dž.š. Ko tako bude radio njegov ibadet nece imati granica i on će stalno biti u kontaktu sa Allahom dž.š. pa će mu uvijek dolaziti rahmet na srce. A hal onoga ko živi radi svog nefsa nije takav, jer njegov je cilj ovaj dunjaluk. On napravi kuću, a gleda neku još ljepšu ili pokušava da napravi još jednu kuću i da ima i deset kuća ne bi mu bilo dovoljno. Možda nađe veliku lijepu kuću, ali želi još veću i ljepšu i to je tako, jer dunjalučko bogatstvo ne može zasititi čovjeka. Kao što je Pejgamber s.a.v.s. govorio: “Da se čovjeku dadne zlata koliko je planina on bi tražio još jednu takvu planinu. Samo zemlja mezara može da zasiti njegove oči“. Uzivanje u ovozemaljskim ljepotama je ograničeno jer je kapacitet naseg tijela ograničen. Da pojedete najukusnije jelo teško da ćete moći pojesti drugi tanjir, a treći nećete nikako htjeti i da se prisilite nećete moći pojesti, ali duhovne slasti nisu takve, jer su beskrajne. Što više primaš duhovnost veće zadovoljstvo osjećaš i nikad ti nece dosaditi jer svaka duhovna slast ima poseban ukus. Dolazimo ovdje, zikrimo i šućur Allahu osjećamo duhovnu slast, a ona je svaki put drugačija i ne umaramo se nego želimo još više jer je kapacitef duše za razliku od kaoaciteta tijela neogranicen. Kada biste samo mogli da čujete glas svoje duše, ona bi vas stalno tjerala da još više zikrite, jer kako se povećava duhovnost tako se povećava i želja za duhovnošću, da još više primite duhovno. Duhovna snaga se stalno povećava i tvoj kapacitet se povećava. Zato nam na duhovnom putu vremenom jača duhovna snaga kao što to bude sa fizičkom snagom. Ako danas možemo podići pedeset kila i ako budemo svaki dan trenirali, nakon izvjesnog vremena moći ćemo podići sto kila.
I duhovnost je takva. Ona se pojačava zikrom i ibadetom. Povećava se naš kapacitet i raste nam duhovna snaga. Takodjer će nam iman biti još bolje zaštićen, a to je naše najveće blago na ovom svijetu. Onaj čija je duhovna snaga slaba on ne može da zaštiti svoj iman. Samo možemo ibadetom i zikrom da uzmemo pod zaštitu svoj iman i da mu se onda šejtan ne može primaknuti. Osobu koja na ovaj način čini ibadet šejtan želi spriječiti u tome da bi što manje ibadetila i ako ne može to postići barem joj čini vesvese. Ako se osoba čvrsto drži zikra i ibadeta, nakon izvjesnog vremena šejtan počinje da se udaljava od nje i tako se smanuje se i opasnost, jer je ta osoba dobro sačuvala svoj iman ogradivši ga debelim zidovima jer Ibadet koji on čini i njegova dobra djela su kao tvrđava oko njegovog imana.
Zar to nije cilj u našem životu da živimo u dinu i imanu i da naš iman bude zaštićen? To je stvarni cilj našeg života.
Da nam Allah dž.š. podari da sve dok zauvijek ne zatvorimo svoje oči ne padnemo nikad u ruke svog nefsa i da do posljednjeg daha čuvamo naš iman i da sa imanon napustimo ovaj svijet.
Fatiha!
