Rođen je 21.4.1922 (nedjelja) u Larnaca na Kipru (23. šaban 1340 H). U odnosu na Poslanika, s.a.v.s., kroz lozu svojih predaka krvno je povezan sa Sejjidina Hasanom, r.a. i Sejjidina Husejnom r.a. Njegovo porijeklo preko oca Ahmeda vodi korijene direktno do hazreti šejh Abdul-Kadir Gejlanija, k.s., osnivača kaderijskog reda. A preko majke veže se direktno za hazreti šejh Dželaluddin Rumija, k.s., osnivača mevlevijskog tarikata.
Tokom djetinjstva bio je podučavan disciplini i duhovnosti od strane svog djeda Muhammeda, koji je bio šejh kadirijskog tarikata.Već u ranoj mladosti na njemu su se primjećivali izvanredni znaci. Njegovo vladanje je bilo savršeno. Nikad se nije svađao, ni raspravljao ni s kim. Uvijek je bio nasmijan, ljubazan i strpljiv. Njegov djed s očeve strane i djed s majčine strane su ga vodili (učili) duhovnom stazom.
Kao mladić, šejh Nazim je bio izuzetno cijenjen i poštovan zbog svoje neobično velike duhovnosti koju je posjedovao. Svi u Larnaci su ga poznavali, jer je kao mladić savetovao ljude, predviđao budućnost (spontano se otkrivao). Kao dječaka od pet godina, majka ga često nije mogla naći. Nakon traženja našla bi ga ili u džamiji ili na mezaru Ummi-Hiram, r.a., ashabke Poslanika, s.a.v.s., čiji je mezar odmah do džamije.
(Ibn Abdul-Berr, r.a., smatra da je Ummi Hiram bint Milhan bila Poslanikova, s.a.v.s., tetka po mlijeku, kao i naš šejh Mevlana Nazim el-Hakkani. Neki smatraju da mu je bila tetka po ocu, pošto je Abdul-Muttalibova majka bila iz plemena Benu Nedžar.
Ummi Hiram ili Ummi Haram, kako stoji u hadisu 1712. u Tirmizijinoj zbirci, poznata kao Hala Sultan je dobro poznata ličnost iz islamske istorije. U njenu kuću Resulullah, s.a.v.s., često je dolazio i bio joj veoma privržen jer je njena sestra njega odgojila. Jednom prilikom nakon jela kad je bio kod nje legao je da se odmori i usnio san kako će ashabi boriti na morskoj pučini, radi širenja islama. Onda je ona poželjela da bude na tom brodu, i Božiji Poslanik, s.a.v.s. je uputio dovu Allahu, dž.š. koja se ukabulila, jer je u sljedećem snu vidio nju među prvim. Vraćajući se sa Kipra u Šam, pala je sa jahalice i tu preselila).
Turisti su u velikom broju posjećivali njen mezar, fascinirani kamenom koji lebdi iznad njenog mezara. Kada bi ga majka pokušala odvesti kući, on bi rekao: „Ostavi me ovdje sa Ummi-Hiram, ona je jedna od naših predaka“. Često su ga vidjeli kako razgovara sa Ummi-Hiram, koja je preselila prije 14 stoljeća i kako je čuo njezine riječi i kako je razgovarao s njom. Kada bi ga neko pomeo u tom razgovoru, rekao bi. „ Pusti me, pričam sa svojom nanom koja leži ovdje“.
Nakon izvjesnog vremena otac ga je upisao u školu osnovnog obrazovanja, koje se odvijalo tokom dana, a nakon toga pohađao je vjerske nauke, koje su se odvijale navečer.
Po završetku osnovne škole upisao je srednju školu. Bio je genije među vršnjacima. Nakon što je završio srednju školu, vrijeme je provodio u izučavanju mevlevijskog i kadirijskog tarikata. Četvrtkom i petkom je prisustvovao kadirijskom i mevlevijskom zikru.
Svi na Kipru su ga poznavali kao osobu sa veoma velikim znanjem i velikom duhovnošću. Poznavao je šerijat, pravo, hadis, logiku, tefsir Kur'ana, i bio je u mogučnosti dati pravni savjet na svim poljima islama. Njegov govor je izražavao veliku duhovnost. Imao je dar da komplikovane stvari objasni jasno i jednostavno.
Nakon srednje škole, s Kipra se preselio u Istanbul gdje su njegova dva brata (šejh Nazim je imao i trećeg brata koji je poginuo u ratu) i sestra već živjeli i studirali (1359 H/ 1940). Studirao je hemijski inžinjering na istanbulskom univerzitetu, u okrugu Bajazid. Istovremeno je napredovao u svom izučavanju šerijata i učenju arapskog jezika sa svojim šejhom Džemaluddin-el-Lassunijem, k.s., koji je preselio 1375H/1955. Po završetku studija dobija diplomu hemijskog inženjera i nadmašio sve svoje kolege. Univerzitetski profesori su ga ohrabrivali da nastavi da se bavi istraživanjem u hemiji. On je rekao: ‘ Ne privlači me moderna nauka. Moje srce teži duhovnim naukama’.
Prve godine svog boravka u Istanbulu, upoznao je svog prvog duhovnog vodića, šejha Sulejmana Erzerumija, k.s šejha nakšibendijskog reda koji je preselio 1368 H/1948. Bio je poznat kao šejh zlatnog lanca. nakšibendijskog tarikata. Dok je studirao hemiju, prisustvovao je okupljanjima kod ovog šejha i učio o nakšibendijskom, kadirijskom i mevlevijskom usulu.
Često je bio viđen u Sultan Ahmedovoj džamiji kako meditira cijelu noć. Rekao je: „Tamo sam primio veliki blagoslov i mir u mom srcu. Uvijek sam klanjao sabah namaz u toj džamiji sa moja dva šejha, šejhom Džemaluddin el-Lassunijem i šejhom Sulejmanom Erzerumijem. Oni su me učili i u moje srce usadili duhovno znanje“.
Jednog dana dok je meditirao (zikirio) u džamiji, doživio je posebno stanje viđenja (ilham) u svom srcu. O tom događaju šejh Nazim je rekao: „Imao sam mnogo vizija u to vrijeme mog boravka u džamiji, koje su me vukle u svetu zemlju Damask, ali još nisam imao dozvolu svog šejha“.
„Mnogo puta sam u mojim vizijama (ilham) kroz ‘samoponištenje’ vidio Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kako me zove sebi. Od tada u mom srcu postojala je jaka čežnja da ostavim sve i odem u sveti Poslanikov grad“.
„Jednog dana, kada je ova čeznja u mom srcu bila posebno jaka, imao sam viziju u kojoj mi moj šejh, šejh Sulejman Erzerumi, prilazi i potapša me po ramenu i reče: ‘Došlo je odobrenje. Tvoje tajne i čuvanje, i tvoje duhovno vođstvo više nije u mojim rukama. Ja sam te samo čuvao za većeg istinskog Prvaka, tvog pravog šejha, koji je i moj šejh, a to je šejh Abdullah Dagestani. On čuva ključeve tvojih tajni. Uzmi ga za svog vodića. Idi njemu u Šam. Ovo odobrenje je došlo od Poslanika i od mene“.
(Šejh Sulejman Erzerumi je bio jedan od 313 evlija nakšibendijskog reda).
„Vizija se završila, i njome sam dobio dozvolu da idem u Šam. Tražio sam šejha da mu kažem za viziju. Našao sam dva sata kasnije kako ide prema džamiji. Potrčao sam prema njemu. Raširio je ruke i rekao: ‘Sine moj, jesi li sretan s vizijom?’. Onda sam znao da on zna sve što se desilo. Rekao je: ‘Nemoj čakati, idi odmah u Šam’. Nije mi dao nikakvu informaciju ni adresu, samo ime, šejh Abdullah Dagestani u Šamu. Od Istanbula do Aleppa sam putovao vozom gdje sam malo ostao. Išao sam od džamije do džamije, klanjao, sjedio s učenicima, meditirao“. „Onda sam otputovao u Hamu, koji je bio drevni grad kao i Alepp. Pokušao sam da pređem u Šam ali je bilo nemoguće. Francuzi, koji su ranije okupirali Šam, su se pripremali za napad Engleza. Zbog toga sam otputovao u Homs, na mezar Halid Ibn Velida, r.a., ashaba Poslanika, s.a.v.s..“
„Prvo sam posjetio mezar Halid ibn Velida, r.a., a poslije sam otišao u džamiju na namaz. Prišao mi je momak i rekao: „Usnio sam Poslanika sinoć, koji mi kaže: ‘Jedan od mojih unuka će sutra doći, pobrini se za njega umjesto mene’. Onda mi je pokazao kako izgledaš. Sad vidim da si to ti“.
„Bio sam jako zapanjen njegovim riječima, da sam prihvatio njegov poziv. Dao mi je sobu blizu džamije, gdje sam ostao cijelu godinu. Iz sobe nisam izlazio osim za vrijeme namaza i da prisustvujem medžlisu dvojice učenjaka Homsa, koji su podučavali tedžvid, tefsir, hadis i fikh. Bili su to šejh Muhammed Ali Ujun es-Sud i šejh Abdulaziz Ujun es-Sud, muftije Homsa. Prisustvovao sam i duhovnom učenju dvojice prvaka nakšibendijskih šejhova, šejha Abduldželil Murad-a i šejha Saida es-Subai-ja. Srce mi je čeznulo za Šamom. Pošto je rat bio tako intenzivan, odlučio sam da krenem sigurnijim putem. Da odem u Tripoli u Liban, onda u Bejrut, pa iz Bejruta u Šam“.
1364 h/1944, šejh Nazim je autobusom krenuo za Tripoli. Iz autobusa je izašao u luci. Bio je stranac tu, nije poznavao nikoga. Hodajući lukom, vidio je kako mu sa suprotne strane ulice neko prilazi. Bio je to šejh Munir el-Melik, muftija Tripolija. U isto vrijeme je bio i šejh sufijskih redova u gradu. Prišao je i upitao: „Jesi li ti šejh Nazim? Sanjao sam Poslanika kako mi govori: ‘Jedan od mojih unuka dolazi u Tripoli’. Pokazao mi je kako izgledaš i rekao da te potražim ovdje i da se pobrinem za tebe.“
„Sa šejhom Munirom sam ostao mjesec dana. Onda mi je on organizovao put za Homs, pa za Damask. U Damask sam stigao u petak, poćetkom hidžretske godine 1365H/1945. Znao sam da šejh Abdullah živi u distriktu Hadždž el-Mejdan blizu mezara sejjida Bilala el-Habešije, r.a. i mnogih potomaka Poslanikove, s.a.v.s, porodice jedan drevni kraj pun spomenika iz davnina“.
„Nisam znao koja kuća je šejhova. Dok sam stajao na ulici došla mi je vizija da šejh izlazi iz kuće i zove me unutra. Vizija se završila ali na ulici nije bilo nikoga. Bilo je pusto zbog bombardovanja Francuza i Engleza. Svi su se bojali i krili po svojim kućama. Bio sam sam na ulici. Tražio sam odgovor u srcu, koja bi kuća mogla biti šejhova. Opet vizija u kojoj vidim specifičnu kuću i vrata. Gledao sam, dok nisam ugledao kuću iz vizije. Dok sam prilazio da pokucam na vrata, šejh je otvorio i rekao: ‘Dobro došao moj sine, Nazim efendi“.
„Njegova neobićna pojava me odmah privukla. Nikada prije nisam vidio takvog šejha. Svjetlo mu je obasjavalo lice i čelo. Toplina je izbijala iz njegovog srca i osmjeha na licu. Poveo me gore. Penjući se u svoju sobu je rekao: ‘Čekali smo te“.
„Bio sam sretan što sam s njim, ali sam također čeznuo da idem u Poslanikov grad. Pitao sam ga: ‘Šta ću raditi?’ ‘Sutra ću ti odgovoriti’-rekao mi je. ‘Za sad se odmori’. Ponudio me većerom, klanjali smo noćni namaz i onda sam zaspao. Rano me probudio da klanjamo tehedždžud namaz. Nikad u životu nisam osjetio toliku moć u nećijoj molitvi. Osjetio sam božansko prisustvo i u srcu mi je šejh bio sve miliji“.
„Vizija je došla i vidio sam sebe kako se ljestvama penjem s mjesta na kojem klanjamo, korak po korak prema Bejtul-Ma'mur, nebeskoj Kabi. Svaki korak je bio drugo stanje, a u svakom sam primio znanje koje nikad nisam učio“.
„Riječi, fraze i rečenice su na tako veličanstven način sastavljane, prenošene u moje srce, na svakom stupnju koji bi dosegnuo, dok smo došli do Bejtul Ma'mur-a. Tamo sam vidio 124 000 poslanika kako stoje u safovima za molitvu, sa Sejjidom Muhammedom, s.a.v.s., kao imamom. Iza njih 124 000 ashaba Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.. Iza njih 7 007 evlija nakšibendijskog reda. Iza njih 124 000 evlija drugih redova. Do Ebu Bekra es-Sidika, r.a., su bila dva prazna mjesta (s njegove desne strane). Šejh me poveo do praznih mjesta i klanjali smo. Nikada u životu nisam doživio toliku ljepotu molitve. Muhmmed, a.s. predvodio je molitvu (namaz), a ljepota njegovog učenja je neopisiva. Bilo je to, riječima neopisivo iskustvo. Kada se namaz završio i vizija je završila, i čuo sam šejha kako mi kaže da zovem mujezina na sabah“.
„On je zanijetio sabah i ja sam klanjao s njim. S vana sam mogao čuti bombardovanje dviju armija. Uveo me u nakšibendijski red i rekao mi: ‘Sine moj, mi imamo moč da u jednoj sekundi učinimo da naš murid dostigne krajnji stepen (mekam)’. Čim je to rekao, pogledao je u moje srce, a kad je to uradio oči su mu od žutih postale crvene, onda bijele, zatim zelene i na kraju crne. Kako je on uljevao znanje u moje srce tako su oči mijenjale boju“.
„Žuto svjetlo je bilo prvo, ono odgovara stanju srca (kalb). Ulio je u moje srce sve vrste vanjskog(eksternog) znanja koje je potrebno za svakodnevni život ljudi. Druga etapa je bila Tajna (sirr), znanje svih 40 redova koji potiču od sejjidina Ali, r.a. i odjednom sam postao učitelj svih ovih redova. Dok mi je prenosio ovo znanje, oči su mu bile crvene. Treća etapa Tajna svih Tajni (Sirr us-Sirr), je jedino dozvoljena za šejhove nakšibendijskog reda, čiji je imam Ebu Bekr, r.a.. U ovoj etapi su mu oči bile bijele. Onda me je poveo u stanje Skrivenog (Hafa), stanje tajnog duhovnog znanja kod kojeg su mu oči bile zelene“.
„Onda me je poveo do stanja potpunog poništenja, stanja Najskrivenijeg (Ahfa), gdje nema ništa (oči su postale crne). Tu me je doveo u prisustvo Allaha, dž.š.. Onda me je vratio nazad u život (postojanje)“.
„Moja ljubav prema njemu u tom trenutku je bila toliko jaka da nisam mogao da zamislim da sam daleko od njega, i nisam želio ništa više nego da ostanem s njim i da mu služim. Onda je došla oluja, uragan se približavao, buka je prijetila tišini. Test je bio vrlo velik. Srce mi je bilo očajno kada je rekao: ‘Sine moj, tvoji te ljudi trebaju. Dovoljno sam ti pružio za sada. Idi na Kipar danas’.
Godinu i po sam ga tražio. S njim sam bio samo jednu noć. Sada mi naređuje da se vratim na Kipar, mjesto na kojem nisam bio pet godina. Bila je to strašna zapovjed za mene, ali u tarikatu murid se pokori i posluša šejhovu volju“.
„Nakon što sma mu poljubio ruke, stopala i dobio dozvolu, tražio sam način da otputujem na Kipar. Drugi svjetski rat je bio pri kraju. Nije bilo prevoznih sredstava. Dok sam o tome razmišljao na ulici, prišao mi je čovjek i pitao: ‘O šejhu, trebaš li prijevoz?’ ‘Trebam’- rekao sam. ‘Gdje putuješ?’. ‘U Tripoli’ – rekao je čovjek’.
„Krenuli smo njegovim kamionom i nakon dva dana stigli u Tripoli. Kada smo stigli zamolio sma ga da me odvede u luku. Upitao me je: ‘Zašto u luku kada morem niko ne plovi kako je rat“.
„Rekao sam: ‘Nema veze, samo me odvezi tamo’. Odvezao me u luku a ja sam opet bio iznenađen da vidim šejh Munira el-Melika kako mi prilazi. ‘Kolika li je ljubav prema tebi? Opet sam usnio Poslanika kako mi kaže: ‘Moj sin Nazim dolazi, pobrini se za njega’ – rekao je šejh Munir“.
„Tu sam ostao tri dana. Zamolio sma ga da mi pomogne i nađe prijevoz do Kipra. Probao je ali je bilo gotovo nemoguće zbog rata i nedostatka nafte. Nije mogao naći ništa osim jedrilice. Šejh Munir je rekao: ‘Možeš ići ali je vrlo opasno’. ‘Moram ići, jer mi je šejh tako naredio’ – odgovorio sam“.
„Šejh Munir je skupo platio vlasniku jedrilice da me preveze. Sedam dana smo putovali do Kipra, put za koji bi motornim vozilom trebalo samo 4 sata“.
„Čim sam kročio na tlo Kipra, vizija mi se ukazala u srcu. Vidio sam ‘velikog šejha’, Abdullaha Dagestanija koji kaže: ‘O sine moj, ništa te nije zadržalo (spriječilo) da izvršiš moje naredbe. Postigao si mnogo slušajući i prihvatajući. Od sada ću ti uvijek biti vidljiv. Kad god me srcem pozoveš, ja ću biti tu. Šta god da pitaš, dobićeš odgovor, direktno od božanskog prisustva. Koje god duhovno stanje želis da postigneš, daće ti se zbog tvoje totalne pokornosti“.
„Evlije su zadovoljne tobom, Poslanik je zadovoljan tobom’. Čim je to izgovorio, osjetio sam njegovo prisustvo pored sebe, i od tada me nije napustio. Uvijek je tu“.
Na Kipru je šejh Nazim poćeo da širi duhovnost i islamsko učenje. Mnogi sljedbenici su dolazili i pristupali nakšibendijskom redu. Bilo je to nažalost vrijeme kada su sve religije u Turskoj bile zabranjene. Šejh je bio u turskoj zajednici na Kipru, gdje je ispoljavanje također bilo zabranjeno. Čak je i ezan bio zabranjen.
Prvo što je uradio kada je vratio u rodno mjesto, jeste odlazak u džamiju i učenje ezana. Odmah je pritvoren, a u zatvoru je ostao jednu heftu. Čim je pušten otišao je u veliku džamiju u Nikosiu (glavni i najveći grad Kipra, jedini podijeljen u svijetu) i proučio ezan s njene munare.
Ovaj potez je naljutio zvaničnike pa su zapoćeli proces protiv njega. Dok je čekao suđenje, on je obilazio sela oko Nikosie i ezanio s minareta. Rezultat je bio sve više tužbi protiv njega da bi se broj popeo na 114. Advokati su ga savjetovali da prestane da ezani što je šejh odbio. „Ljudi moraju čuti poziv na molitvu“-rekao je.
Dan saslušanja za 114 tužbi je došao. Ukoliko bude osuđen, mogao bi dobiti preko 100 godina zatvora. Isti dan su rezultati izbora došli iz Turske. Čovjek po imenu Adnan Menderes je pobijedio.
Prvo što je uradio jeste otvaranje svih džamija i dozvola ezana na arapskom. Bilo je to čudo (keramet), našeg ‘velikog šejha’. Tom prvom odlukom novog Predsjednika šejh je bio amnestiran.
Tokom godina koje je boravio tu, šejh Nazim je obišao sav Kipar, posjetio Liban, Egipat, Saudijsku Arabiju i mnoga druga mjesta da bi širio tarikat. Preselio se u Damask 1952 i oženio se jednom muridkinjom ‘velikog šejha’, hadždži Aminom Adil. Od tada je živio u Damasku i svake godine je išao 3 mjeseca na Kipar (redžeb, ša'ban, ramazan). Porodica je živjela u Damasku, ali su putovali s njim na Kipar kada je i on putovao. Ima dvije kćerke i dva sina.
NJEGOVA PUTOVANJA
Nekada je šejh Nazim svake godine išao na hadždž kao vodić hadždžijama s Kipra. On je 27 puta obavio hadždž (hodočašće Kabi).
Pazio je na muride i sljedbenike ‘velikog šejha’. Jednom mu je ‘veliki šejh’ neredio da pješke ide od Damaska do Aleppa i da svrati u svako selo i pripovijeda učenje nakšibendija, znanje o sufizmu i religiji.
Razmak između Damaska i Aleppa je oko 400 kilometara. Trebalo mu je više od godine da ode i da se vrati. Hodao (pješačio) bi dan-dva, stigao na selo, ostajao jednu heftu u tom selu, širio nakšibendijski red, vodio zikr, učio ljude, a onda bi se vraćao na put do sljedećeg sela. Uskoro je njegovo ime bilo na svakom jeziku (bilo poznato svima) od granice Jordana do granice Turske, blizu Aleppa.
Također mu je ‘veliki šejh’ jednom neredio da prođe kroz Kipar. Išao je od sela do sela, pozivao ljude u Islam, pozivao ih da napuste ateizam, sekularizam, materijalizam i da se vrate Allahu, dž.š.
Postao je toliko poznat i omiljen u Kipru da su boje njegovog turbana i džubbeta, oboje tamno zeleno, postali poznati na otoku, te je prozvan ‘šejh Nazim – zelena glava’. (šejh Nazim – zeleni vođa).
Proteklih godina je na sličan način obilazio Tursku, svake godine od 1978. godine putovao je 3-4 mjeseca kroz neki dio Turske. Jedne godine je obišao Istanbul, Jalova, Bursu, Eskišehir i Ankaru. Druge je obišao Konju, Ispartu, Kiršehir. Sljedeće godine je proputovao od južne obale – od Adane do Mersina, Alanju, Izmir i Antaliju. Naredne godine je obišao istočnu stranu; Dijarbakir, Erzerum, sve do granice Iraka. Sljedeća etapa njegovog putovanja je bila na Crnom moru; od distrikta do distrikta, od jednog grada do drugog, od džamije do džamije, šireći Allahovu riječ, duhovnost i svjetlost gdje god bi otišao.
Gdje god da putuje, dočekan je od grupe istomišljenika, te zvaničnih državnika također.Poznat je pod omiljenim nadimkom el-Kibrisi u Turskoj. Bio je šejh prijašnjem predsjedniku Turske, Turgutu Ozalu, koji ga je duboko poštovao. Trenutno je mnogo poznat u Turskoj i zbog ogromne pažnje koju mu poklanjaju mediji i štampa. Skoro svake sedmice daje interviju nekoj televiziji, nekom novinaru koji traži njegovo mišljenje o događajima u Turskoj i njenoj budućnosti.
Izabrao je srednji put, preporučen od Poslanika, s.a.v.s., omogučujući mu da stoji (balansira) između sekularne vlade i grupe islamista. Ovo donosi sreću i mir u srca i umove obje strane; ljudi i inteligencije.
Godine 1974. poćeo je posjećivati Evropu, putujući svake godine avionom od Kipra do Londona, a vraćajući se autom. Nastavio je da upoznaje (sreće) različite ljude, ljude drugih zemalja i jezika, različitih vjera i kultura. Ljudi su nastavili da prihvataju šehadet, tarikat i duhovne tajne od njega.
Kao što je Šah Nakšibend bio Mudžeddid (Obnovitelj) u Buhari i Centralnoj Aziji, sejjidina Ahmed es-Sirhindi el-Mudžeddidi (imam Rabbani) bio obnovitelj u drugom mileniju, sejjidina Halid el-Bagdadi bio obnovitelj islama i šeriata i tarikata na Srednjem Istoku, sada je šejh Muhammed Nazim Adil el-Hakkani, obnovitelj i pozivatelj Allahu, dž.š., u ovoj eri, eri tehnologije i materijalnog napretka. Njegovo nasmijano, ozareno lice je omiljeno u cijeloj Evropi, jer je donio stvarni okus duhovnosti u život prosječnih ljudi.
Nedavno, 1991. godine započeo je putovanja po Americi. Prilikom svog prvog putovanja, posjetio je preko 15 država. Upoznao je mnogo ljudi različitih vjerovanja i religija; muslimane, kršćane, židove, sike, budiste, hinduse, i sljedbenike novog doba. Posjeta je rezultirala utemeljenju preko 15 centara nakšibendijskog reda u Sjevernoj Americi. Ponovio je posjetu 1993. i putovao u mnoge gradove i mjesta, posjećujući džamije, crkve, sinagoge i hramove. Preko njega (njegovim sevebom) je preko 10.000 ljudi u Sjevernoj Americi prešlo na islam i pristupilo nakšibendijskom redu.
U 1986. godini je pozvan da putuje u istočnu Aziju: Bruneji, Malezija, Singapur, Indija, Pakistan, Šri Lanka. Posjetio je sve glavne gradove ovih zemalja. Ugostili su ga sultani, predsjednici, članovi parlamenta, vladini zvaničnici i naravno obični ljudi, na svakom mjestu. Smatrali su ga (prozvali su ga) evlijom-svecem današnjice u Brunejima.
Toplo je prihvaćen od brunejskog naroda, posebno od sultana Hadždži Hasana Bolkiaha. U Maleziji ga smatraju za najvećeg šejha nakšibendijskog tarikata. U Pakistanu je pohvaljen kao obnovitelj tarikata i ima na hiljade murida-derviša. U Šri Lanki, među zvaničnicima i običnim ljudima ima preko 20.000 murida. Vrlo je poštovan među muslimanima u Singapuru, gdje također ima mnogo murida.
Mnogo puta je posjetio Liban, gdje smo ga i upoznali. Jednom, sam bio u kancelariji moga amidže, koji je bio generalni sekretar za vjerska pitanja u Libanu, visoko pozicionirano mjesto u vladi. Bilo je vrijeme ikindije, šejh Muhtar Alajli, obično je klanjao u džamiji el-Umari el-Kebir u Bejrutu. Ta džamija je bila crkva u vrijeme Omera ibn Hattaba, r.a. i preuređena je u džamiju, također u njegovo vrijeme. Danas su temelji džamije ustvari crkveni. Moj amidža je predvodio namaz, a moja dvojica braće i ja smo klanjali za njim. Šejh je došao i klanjao pored nas. Pogledao je mog brata i upitao ga: „Jesi li ti taj i taj?“ rekavši njegovo ime. Pogledao je drugog brata i njega je prozvao imenom. Pogledao je mene i zovnuo me mojim imenom, također. Bili smo veoma iznenađeni, jer ga vidimo prvi put. Moj amidža mu je također bio poznat.
Najstariji brat je insistirao da ugosti šejh Nazima u našoj kući, a amidža je pošao s nama. Naš gost reče: „Poslan sam od šejh Abdullaha, koji mi je rekao:'Taj s tvoje desne strane se zove tako i tako, drugi je taj i taj, a treći se zove tako i tako. Uvedi ih u nakšibendijski tarikat. Oni će biti među našim sljedbenicima“. To što nam je znao imena, skamenilo nas je i zainteresovalo nas za njega. Ja sam mu bio posebno interesantan jer sam bio prilično mlad.
Od tog vremena, on je redovno posjećivao Bejrut. Mi smo također svake sedmice išli u Damask da vidimo ‘velikog šejha’ i šejh Nazima. Naučili smo mnogo o duhovnosti i svjedočili o čudesnim močima koje su dosezale srca onih koji ih traže. Bili smo im tako slični da smo uvijek molili oca da nas pusti da idemo i vidimo ih svake nedjelje.
Šejh Nazimova kuća nikada nije bila bez posjetilaca. Najmanje bi stotinu ljudi prošlo kroz njegovu kuću svaki dan. Primao bi svakoga od njih pojedinačno. Kuća nam je bila blizu kuće ‘velikog šejha’ na Džebeli Kasijun, brdo/planina s pogledom na grad, na jugoistočnoj strani Damaska. Živio je u skromnoj fasadnoj kući u kojoj je sve bilo jednostavno, ručno napravljeno od drveta ili nekog drugog prirodnog materijala.
NJEGOVE IZOLACIJE
Njegova prva izolacija po naredbi šejha Abdullaha Dagestanija bila je 1955. godine u Suilehu u Jordanu trajala je šest mjeseci. Snaga i čistoća njegovog prisustva privukla je hiljade murida, tako da je Suileh i okolna sela Ramta i Amman bila puna murida ovih šejhova. Učenjaci, zvaničnici i mnogo drugih ljudi su bili privučeni (zainteresovani) njegovim ozračjem i ličnošću.
Kada je imao samo dvoje djece; kćerku i sina, pozvao ga je naš ‘veliki šejh’, šejh Abdullah Dagestani i rekao mu: „Primio sam naređenje od Poslanika, s.a.v.s., za tebe, treba da ideš u džamiju šejha Abdulkadir Gejlanija, k.s., u Bagdad, i da činiš halvet (da se osamiš) šest mjeseci. Idi tamo“.
Opisujući ovaj događaj, šejh Nazim kaže: „'Velikom šejhu’ nisam postavljao nikakva pitanja. Nisam čak otišao ni do svoje kuće. Odmah sam se uputio u Marja centar. Nisam razmišljao da trebam odjeću, novac niti bilo šta. Kad je Grand šejh rekao ‘IDI’. Otišao sam. Bio sam određen da se osamim (izolujem) sa sejjidina Abdulkadirom. Otišao sam pravo u Marja.centar. Kada sam pješke došao do grada, ugledao sam čovjeka koji me posmatra. Pogledao me je i prepoznao. ‘Šejh Nazim, gdje idete?’ – pitao je. ‘Idem u Bagdad’ – rekao sam. On je bio jedan od ‘Grand šejhovih’ murida Rekao mi je: ‘Ja također idem za Bagdad’. Imao je kamion robe koju je trebao isporučiti u Bagdad. Poveo me je sa sobom“.
„Kada sam ušao u džamiju sejjidina Abdulkadir Gejlanija, k.s., zatekao sam ogromnog čovjeka kako zatvara vrata. Rekao mi je: ‘Šejh Nazim’. ‘Da’ – odgovorio sam. ‘Ja sam zadužen da vam hizmetim, za vrijeme vašeg boravka ovdje. Pođite za mnom'– rekao je“.
„Bio sam iznenađen ovim, ali u srcu nije bilo iznenađenja jer mi, koji smo u tarikatu, znamo da je sve uvijek određeno Božijim Prisustvom“.
„Pratio sam ga dok se približavao mezaru ‘Najvećeg evlije’ (Gavsi Azam), te sam pozdravio svog pra-pradjeda sejjidina Abdulkadir Gejlanija. Nakon toga me je odveo u jednu sobu i rekao: ‘Svaki dan ću ti donijeti zdjelu supe od leće i krišku hljeba“.
„Iz sobe sam izlazio samo radi pet dnevnih namaza. Ostalo vrijeme sam provodio u sobi. Postigao sam takvo stanje (keramet) da bih proučio cijeli Kur'an za devet sati. Dodatno sam učio zikr 124.000 ‘La ilahe illallah’ i 124.000 salavata, a pored toga proučio bih cijeli ‘Delailul-Hajrat’. Na sve to sam redovno učio 313.000 puta ‘Allah’ svaki dan zajedno sa učačima koji su mi dodijeljeni i ostale molitve koje su mi bile naređene Vizija za vizijom mi je dolazila svaki dan. Vizije su me vodile od stanja do stanja, dok nisam bio ‘poništen’ u Božijem Prisustvu- postojanju“.
„Jednog dana sam imao viziju da me Abdulkadir Gejlani, k.s., zove na svoj mezar i kaže: ‘O moj sine, čekam te u svom mezaru, dođi!’ Odmah sam se okupao (uzeo gusul), klanjao dva rekata i otišao do mezara Gavsi Azama, k.s., koji je bio udaljen od moje sobe samo nekoliko koraka. Stigavši tamo, poćeo sam razgledati i rekoh: ‘Es-Selamu alejke ja džedi’ (Mir na tebe o moj djede’). Čim sam to izgovorio ugledao sam ga kako izlazi iz mezara i stade kraj mene. Iza njega je bio veliki prijesto, ukrašen rijetkim dragim kamenjem. Rekao mi je: ‘Dođi i sjedi sa mnom na prijesto“.
„Sjeli smo kao pradjed i unuk. Nasmiješio se i rekao: „Ja sam zadovoljan (sretan) s tobom. Pozicija tvog ‘Velikog šejha’ Abdullaha, k.s. je veoma visoka u nakšibendijskom tarikatu“.
„Ja sam tvoj pradjed, i ja ti prenosim sada, direktno, od mene, snagu i moč koju nosim (imam) kao Gavsi Azam. Dajem ti titulu Gavsi Azam i uvodim te sada direktno u kadirijski tarikat“.
Kada je šejh Nazim završio svoj halvet (izolaciju) i spremao se da ide, otišao je na mezar sejjidina Abdulkadir Gejlanija, k.s., da se oprosti. Tada se pojavio Abdulkadir Gejlani, k.s., od krvi i mesa i rekao: „Sine moj, ja sam vrlo sretan tvojim stanjem (kerametom) koje si postigao u nakšibendijskom tarikatu. Obnavljam tvoj ulazak (bejat) sa mnom u kadirijski tarikat“. Potom je šejh Abdulkadir Gejlani, k.s., zagrlio je šejh efendiju i rekao: „O moj veliki unuče, uzmi ovih deset novčića, kao uspomenu na zijaret (posjetu) meni“. Bio je to novac iz vremena u kojem je živio (Gavsi Azam), ne iz današnjeg. Do danas Mevlana šejh Nazim čuva te novčiće kod sebe.
Prije nego je otišao, šejh Nazim je za uspomenu dao svoje džubbe šejhu koji mu je hizmetio. Rekao mu je: „Nosio sam ovo džubbe tokom cijelog halveta (izolacije) i kao jastuk za spavanje i kao odjeću u kojoj sam klanjao i zikirio.
Čuvaj ga i Allah, dž.š., će te blagosloviti, i Muhammed, a.s., će te blagosloviti i svi velikani ovog reda će te blagosloviti“. Šejh je uzeo džubbe, poljubio ga i obukao. Šejh Nazim je napustio Bagdad i vratio se u Damask, Siriju.
U 1992. godini, kada je šejh Nazim posjetio Lahore , Pakistan, posjetio je i grob šejh Ali Hudžvirija, k.s.. Šejh kadirijskog reda ga je pozvao u svoju kuću, gdje je i noćio. Poslije sabah namaza šejh reče: „Šejhu moj, zadržao sam te ovdje preko noći da ti pokažem vrlo dragocjeno džubbe, koje smo naslijedili prije 27 godina. Išlo je od jednog do drugog šejha kadirijskog reda iz Bagdada i konačno došlo do nas. Svi naši šejhovi su ga čuvali i pazili jer je to lično džubbe Gavsa – evlije nad evlijama tog vremena“.
„Turski Šejh nakšibendijskog reda (tarikata) je bio u izolaciji (halvetu) u džamiji (na mezaru) Abdulkadir Gejlanija. Kada je taj šejh završio svoje osamljivanje, na poklon je dao džubbe kadirijskom šejhu, koji ga je služio (hizmetio mu) tokom izolacije. Taj kadirijski šejh je prije svoje smrti naredio svojim muridima da dobro čuvaju i paze džubbe, jer ko ga obuče, biće izliječen od bolesti, koji god sljedbenik obuče džubbe biće uzdignut na visoke deredže u Božijem Prisustvu“.
Otvorio je ormar i otkrio džubbe čuvano u staklenoj kutiji. Otvorio je kutiju, uzeo džubbe i poljubio ga. Šejh Nazim se smiješio. Šejh ga je upitao: „Šta je bilo šejhu moj?“ Šejh Nazim je rekao: „Ovo me mnogo usrećilo. Ovo je džubbe koje sam dao kadirijskom šejhu na kraju moje izolacije (halveta)“.
Kada je ovo čuo šejh (domaćin kuće) poljubio je ruku šejh Nazimu i zamolio ga da obnovi njegov pristup (bejat) u kadirijski tarikat i da ga uvede i u nakšibendijski tarikat. Allah, dž.š., se brine (čuva) za svoje evlije gdje god da su, posredstvom Svojih iskrenih i dragih sluga.
IZOLACIJA U MEDINI
Mnogo puta je šejh Nazimu naređeno da se izoluje od 40 dana do jedne godine. Izolacije su se također razlikovale u odnosu na vanjski kontakt: nekada bi izolacija bila bez ikakvog kontakta, nekada bi to bio ograničen kontakt, zbog potrebe zajedničke molitve, nekada je dozvoljen veći kontakt s namjerom zajedničke molitve-namaza, vazova i zikra. Mnogo puta je bio u izolaciji u gradu Poslanika, s.a.v.s.. Rekao je:
„Niko nikada nije imao privilegiju da se izoluje zajedno sa svojim šejhom. Ja sam imao privilegiju da budem u istoj sobi sa svojim šejhom u Medini. Bilo je to u jednoj staroj sobi blizu Poslanikove, s.a.v.s., džamije“.
„Imala je jedan prozor i jedna vrata. Čim sam ušao u sobu sa svojim šejhom, zakovao je prozor. Dao mi je dozvolu da sobu napuštam samo radi pet dnevnih namaza u džamiji Poslanika, s.a.v.s.“.
„Šejh mi je naredio da vježbam, Nazar bar Kadam, (Prati korak – gledaj ispred sebe) kada idem prema vjernicima. Disciplinom i kontrolisanjem pogleda, ova vježba znači da se pojedinac isključi od svega osim Allaha Svemogućeg i Uzvišenog i Njegovog Poslanika“.
„Moj šejh nikada nije zaspao tokom izolacije. Čitavu godinu ga nisam vidio da spava. Hranu nije dotakao. Svaki dan smo dobivali po zdjelu supe od leće i krišku hljeba. Svoj dio bi davao meni. Pio je samo vodu, a sobu nije napuštao“.
„Dan po dan, noć za noćim moj šejh je pod svjetlošću lampe učio Kur'an, zikirio i dizao svoje ruke u dovi. Satima bi dovio i ni jedna dova nije bila ista. Svaka je bila drugačija od predhodne tokom cijele godine. Nikada nije ponovio istu dovu. Ponekad nisam razumio jezik na kojem je upućivao dovu, jer je to bio nebeski jezik. Dove sam razumio samo po značenju vizija i inspiracija koje su mi dolazile u srce“.
„Nisam znao kada su se smjenjivali dan i noć, osim po molitvama (namazima). Šejh Abdullah nije vidio svjetlost dana čitavu godinu, samo svjetlost lampe. Ja bih vidio svjetlo dana samo kada bi išao na namaz“.
„Tokom osame sam bio uzdignut na različite stepene duhovnosti. Jedan dan sam ga (šejh Abdullaha) čuo kao govori: ‘O Bože, daj mi moč zauzimanja (posredovanja) iz moči kojom si obdario Tvog Poslanika, da pomognem svim ljudima na Sudnji dan, da se uzdignu do Tvog Božanskog Bića. Dok je on to govorio, ja sam imao viziju Sudnjeg dana i Allah Svemogući i Uzvišeni, se spustio na svoj Arš (tron) i sudio ljudima. Poslanik je bio s desne strane Božijeg Prisustva. Grand šejh (Veliki šejh) je bio s Poslanikove desne strane, a ja sam bio sa desne strane svog šejha“.
„Nakon što je Allah, dž.š., završio suđenje, ovlastio je Poslanika da moli za njih. Kada je Poslanik, s.a.v.s., završio, naredio je ‘Velikom šejhu’ da da svoj blagoslov i da uzdigne ljude duhovnom moći koja mu je data. Vizija se završila i čuo sam svog šejha kako govori: ‘El-Hamdulillah, El-hamdulillah, El-Hamdulillah (Hvala Allahu,dž.š.), Nazim efendi, dobio sam odgovor’.
„Vizije su se nastavile. Jedno jutro, nako što sam se vratio sa namaza, šejh reče: ‘Nazim efendi, pogledaj!’ Gdje da gledam, gore, dole, desno, lijevo?’ Došlo mi je da pogledam u njegovo srce.
Čim sam pogledao u njegovo srce pojavilo mi se (desilo mi se) otkrovenje (kešf) i vidio sam Abdulhalik el-Gudždevani-ja u njegovom fizičkom izgledu, koji mi je rekao: ‘O moj sine, tvoj šejh je unikatan (jedinstven). Niko njemu nije sličan postojao prije’. Onda je pozvao ‘Grand šejha i mene da pođemo s njim“.
„Odmah potom smo se našli sa Sejjidina Abdulhalik Gudždevani-jem u nekoj drugoj dimenziji (neko drugo mjesto na Planeti). Rekao je : ‘Allah Svemogući i Uzvišeni mi je naredio da odem do ove stijene’- i mi smo ga pratili tamo. Rekao je: ‘Allah, dž.š., mi je naredio da razbijem ovu stijenu“.
„Kada je razbio stijenu, nevjerovatno močan mlaz vode se izlio iz stijene, na način koji nikada nisam vidio. Abdulhalik je rekao: ‘Voda je potekla danas i nastaviće da izvire ovako do Sudnjeg dana“.
„Onda je rekao: ‘Svemogući Allah mi je rekao da On iz svake kapljice vode stvara jednog meleka svjetlosti koji će Ga slaviti do Sudnjeg dana. Onda mi je naredio: ‘O, moj robe, Abdulhalik Gudždevani, tvoj posao je da svakom meleku daš ime. Ne smiješ ponoviti isto ime dva puta. Moraš im dati različita imena i brojati njihovo veličanje Mene. Podijelićeš nagradu njihovog veličanja među sljedbenicima nakšibendijskog tarikata. To je tvoja odgovornost.’ Onda se vizija završila. Abdulhalik Gudždevani me je tako osvojio i zadivio svojim zadatkom“.
„Vizije su nastavile da mi dolaze na isti način. Zadnjeg dana naše izolacije, nakon sabah namaza, čuo sam plač iz vana. Čuo sam jedan snažan glas i mnogo slabih glasova, kao da mnogo djece plače. Plakanje nije prestajalo, ali nisam mogao da izađem i vidim ko plače jer nisam imao dozvolu. Zvuk plača se povečavao i nastavio satima“.
„'Veliki šejh’ me pogledao i rekao: ‘Nazim efendi, znaš li ko plače?’ Premda sam znao da to nije plač ljudskog bića, rekao sam: ‘Šejhu moj, ti bolje znaš’. Odmah mi je rekao: ‘Ovo je iblis sa svojim sljedbenicima. Znaš li zašto plaču?’ Ja sam rekao: ‘Moj šejh zna bolje’. Satana je objavio svojim sljedbenicima da su dva insana na zemlji van njihove kontrole“.
„Onda sam imao viziju u kojoj sam vidio Satanu i njegove sljedbenike svezane (okružene) nebeskim lancima koji su ih sprječavali da dođu do mog šejha i mene. Vizija se završila. Onda je ‘Veliki šejh’ rekao: ‘El-Hamdulillah, Poslanik, a.s. je zadovoljan tobom i ja sam zadovoljan tobom.’ Onda je stavio ruku na moje srce i ja sam odmah ugledao Poslanika, a.s. i 124 000 poslanika, 124 000 ashaba, 7 007 nakšibendijskih evlija, 313…evlija, 5 Kutbova i Gavs“.
…“Svaki od njih mi je čestitao i svaki je u moje srce izlio svoje božansko znanje. Od njih sam naslijedio tajne nakšibendijskog reda i tajne 40 drugih redova“.
NJEGOVI KERAMETI
U 1971. godini, tri mjeseca; redžeb, šaban i ramazan šejh Nazim je po običaju bio na Kipru. Jednog dana u šabanu, primili smo poziv s aerodroma u Bejrutu, bio je to Mevlana šejh Nazim koji nam je rekao da dođemo po njega. Bili smo iznenađeni što je došao, nismo ga očekivali, ali smo odmah otišli po njega. Rekao nam je: ‘Poslanik, s.a.v.s., mi je naredio da vam dođem danas jer će vam otac umrijeti. Ja ću ga okupati (ogasuliti) pokriti i klanjati mu dženazu, a onda se vraćam na Kipar’. Mi smo rekli: ‘O šejhu naš, ali naš otac je zdrav, nije mu ništa’. ‘Tako mi je naređeno’- rekao je šejh!. Bio je apsolutno siguran u to što govori, krenuli smo za njim razmišljajući o tome šta je rekao.
Rekao nam je da okupimo familiju da vide oca po posljednji put. S obzirom da smo mu vjerovali, pozvali smo svu familiju da dođu. Svi su bili iznenađeni, a neki nam nisu ni vjerovali; neki su došli, neki nisu.
Moj otac o svemu tome ništa nije znao pa je i posjete od strane familije shvatio kad nešto uobičajeno. U 6:45 šejh je rekao: ‘Sada idem gore vašem ocu da proučim Ja'sin jer on umire’. Otišao je u očev stan koji je bio iznad našeg. Moj otac ga je pozdravio na vratima i rekao: ‘O šejh Nazime, dugo te nismo čuli kako učiš Kur'an, hoćeš li?’ Šejh Nazim je poćeo da uči Ja'sin. Kada je završavao suru, sat je otkucao 7 sati. Moj otac je uzviknuo: ‘Moje srce, moje srce! Spustili smo ga dolje, te su ga moj brat i sestra (oboje doktori) pregledali. Vidjeli su da mu srce lupa bez kontrole i nakon jedne minute, ispustio je dušu. Svi su pogledali šejh Nazima sa strahopoštovanjem i divljenjem. „Kako je znao?“- pitali smo se. „Kako je došao s Kipra, samo radi ovoga? Koja vrsta evlije je on? Kako je znao vrijeme tako precizno? Kakve sve tajne nosi u svom srcu? Kako zna stvari koje ljudi ne znaju?“
Tajna koju nosi je rezultat Allahove ljubavi i milosti prema njemu. Allah dž.š., mu je dao moč predviđanja jer on čuva (održava) svoju iskrenost, pobožnost i lojalnost Allahovoj, dž.š., vjeri; izvršava svoje obaveze i brine o sljedbenicima i cijeni Kur'an. On je kao i sve evlije nakšibendijskog reda prije njega, kao sve evlije drugih redova prije njega, kao njegovi djedovi Abdulkadir Gejlani, Dželaluddin Rumi i Muhjuddin ibn Arebi koji su slijedili i čuvali tradiciju islama preko 1 400 godina.
Bili smo rastrgani između dvije emocije. S jedne strane smo plakali za ocem, s druge smo bili oduševljeni našim šejhom. Njegov dolazak, da se pobrine za našeg oca u njegovom zadnjem času, je gesta koju nećemo nikad zaboraviti.
Oprao mu je tijelo (gasul) svojim blagoslovljenim rukama, pokrio ga ćefinima, klanjao dženazu i ukopao. Nakon što je izvršio svoju dužnost, vratio se na Kipar isti dan.
Koja emocija i osjećaj uđe u srce osobe koja pred sobom vidi nešto ovako? Događaje koje materijalna duša ne može ni zamisliti. Ovi se osjećaji ne mogu prenijeti perom. Jedino svjedočimo da je ovo istina, to je ono što se dogodilo. To je realnost koja se dogodila mističnom moči, nevjerovatnom moči koja je data osobi blagoslovljenoj (nagrađena) Božanskom ljubavlju. Zbog te ljubavi će biti nagrađen Božanskim znanjem, mudrošću i duhovnošću. Biće poznavalac prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Jednom je šejh Nazim bio u Libanu, dva mjeseca, u vrijeme hadždža. Guverner Tripolija, (Ashar ed-Daja) je bio službeni vodić na hadždž. Pozvao je šejh Nazima da ide s njim na hodočašće. Šejh je rekao: „Ne mogu s tobom, ali ćemo se ako Bog da sresti tamo“. Guverner je insistirao: „Ako ideš, hajde sa mnom molim te. Nemoj ići ni s kim drugim“. Mevlana šejh Nazim je odgovorio: „Još ne znam da li idem ikako“.
Nakon što je hadždž završio, guverner se vratio i našao kuću u kojoj je odsjeo šejh Nazim. Pred stotinu ljudi, dok smo mi gledali, guverner je rako: „O šejh Nazime, zašto ste otišli s nekim drugim, zašto niste išli sa mnom?“
Mi smo rekli: „Šejh nije išao na hadždž. Dva mjeseca je bio s nama i putovao Libanom“. On je rekao: „Ne! On je bio na hadždžu. Ja imam svjedoke. Jednog dana dok sam tavafio oko Kabe, šejh Nazim mi je prišao i rekao: „O Ashar, ovdje si?“ „Da, šejhu moj“-rekao sam. Onda je tavafio sa mnom. Zajedno smo noćili u hotelu u Mekki. Bio je u našem šatoru na Arefatu. Noćio je sa mnom u Mini i proveo s nama tri dana. Onda mi je rekao: „Moram u Medinu da posjetim Poslanika“.
Nakon što je ispričao ovu priču, pažljivo smo motrili šejh Nazima, jer smo znali da nije napuštao naše prisustvo u Libanu. Vidjeli smo taj jedinstveni, skriveni osmijeh, kao da kaže: „To je moč kojom Allah nagradi svoje evlije. Kada su na Njegovom putu, kada dosegnu Božansku ljubav i prisustvo, Allah će ih nagraditi svime.“
Kada je to guverner vidio, rekao je: „O šejhu moj, kakav je ovo čudesni dar koji si nam pokazao? To je nevjerovatno. To je nešto što u životu nisam vidio. Ja sam političar, i oslanjam se na um i logiku. Ipak, moram priznati da ti nisi obična osoba, ti imaš nadljuske sposobnosti.
To mora da je nešto čime te je Allah lično obdario“. Poljubio je ruku šejhu i pitao da pristupi nakšibendijskom redu. Kad god bi šejh Nazim posjećivao Liban, guverner i premijer Libana bi mu se pridružili. Do danas, njihove porodice i mnogi Libanci su šejhovi sljedbenici (muridi).
NJEGOVI GOVORI
O Vahdanijjetu je rekao:
„Vahdanijjet je nemogućnost postojanja množine, i javlja se u tri kategorije:
-Unikatno Jedinstvo Suštine: To znači da Njegova Suština nije sjedinjena ili kombinovana iz dva ili više dijelova, i ne postoji ništa što je nalik Njegovoj Božanskoj Suštini.
-Unikatno Jedinstvo Njegovih Osobina (atributa): To znači da Allah, Svemogući i Uzvišeni nema dvije vrste atributa koji označavaju jednu te istu stvar. Na primjer, On nema dvije Volje ni dvije Namjere. On je Jedan u svakom atributu.
– Unikatno Jedinstvo svega Stvorenoga: To znači da je On Stvoritelj, Svojom Željom i Svojom Voljom, svega u Univerzumu. Sve stvoreno je ili materija ili prikaz ili čin. Tako je sve stvoreno, stvorio On za svoje sluge.
„Ako je ljubav stvarna (istinska), onda onaj koji voli mora poštovati Voljenog i pravilno se ponašati prema Njemu“.
„Najveća Tačnost Istine je kada šejh slavi (vidi) Božansko prisustvo u tvom oku i umanji sve (ne vidi ništa) sem Boga“.
„Tri su stvari koje štete ljudskom biću:
-Da nije tolerantan i strpljiv sa ljudima oko sebe;
– da se navikne na nešto što ne može napustiti;
-da dozvoli da ga kontroliše njegov ego, tj. da vlada njime“.
„Dosegnuti dunjaluk je poniženje, a dosegnuti sljedeći život je čast. Zapanjen sam onima koji preferiraju poniženje ispred časti“.
„Da Allah Svemogući i Uzvišeni, otkrije (objelodani) svoju Božansku ljubav, svi bi na zemlji umrli od te ljubavi“
„Uvijek se moramo baviti sljedećim: proučavati Allahove riječi u Kur'anu i njegove znakove, što će nam povečavati ljubav u nama; misliti na Njegovo obećanju o našoj nagradi, što će stvoriti i donijeti žudnju; misliti o Njegovom upozorenju na kaznu, što će stvoriti sram od Allaha u nama“.
„Allah, dž.š., rekao je: ‘Ko god bude strpljiv s Nama, dostići (spoznat) će Nas…“
„Ako je strah od Allaha utemeljen u srcu, jezik nikada neće pričati bez svrhe“.
„Tesavvuf je čistoća napredovanja ka Allahovoj Božanskoj Blizini, a svrha je napuštanje materijalnog svijeta“.
„Jednom je Džunejd u svojoj viziji vidio nagog Iblisa. Rekao mu je: ‘O prokletniče, zar te nije sramota ljudi, da se pojavljuješ nag?’ Iblis je rekao: ‘ O Džunejd, zašto bi se ja sramio ljudi kad se oni ne srame sami sebe?“
„Kada sretneš onoga koji traži, na Božijem putu, približi mu se iskreno, vjerno i sa strpljenjem. Ne pristupaj mu znanjem, znanje bi ga moglo učiniti divljim na početku, ali strpljenje će ga brzo približiti tebi“.
„Onaj koji traži (murid-derviš) bi trebao biti onaj koji je napustio svoje biće i povezao srce sa Božanskim prisustvom. On stoji u Njegovoj blizini ispunjavajući svoje obaveze dok zamišlja (vidi) Božansko sa svojim srcem. Allahovo svjetlo mu je opeklo srce dajući mu žeđ za nektarom ruža, povlačeći zastore s njegovih očiju, dopuštajući mu da vidi svog Gospodara. Ako kaže nešto, to je Božanska volja, ako se pomakne po naredbi je Allaha, ako postane miran, djelo je to Božijih atributa. On je u Božanskoj blizini, i sa Allahom“.
„Sufija je onaj koji ispunjava obaveze koje mu je preko Poslanika, s.a.v.s. prenio Allah, dž.š. i koji ulaže sve napore da se uzdigne do stanja Perfektnog karaktera, što je Spoznaja Allaha, Svemogućeg i Uzvišenog“.
„Tesavvuf je znanje iz kojeg pojedinac uči o stanju ljudske duše, dostojne slave ili krivnje. Ako je dostojna krivnje (ukora), on uči kako da je očisti i pomogne joj da postane dostojna slave, prema Allahovoj Božanskoj blizini. Njegovi plodovi (sredstva) su stanje srca: Spoznaja Allaha, Slavnog i Plemenitog, kroz direktno iskustvo; spas na budućem svijetu; trijumf u postizanju Allahovog, dž.š., zadovoljstva; ostvarenje vječne sreće; kroz prosvjećenje i očišćenje se plemenite stvari otkriju, izuzetna stanja budu otkrivena; pojedinac osjeti (shvata) ono za šta su drugi slijepi“.
„Tesavvuf nije posebna vrsta obožavanja, prije je povezanost srca sa Allahom. Takva povezanost zahtijeva da sve što je mendub, po vjerskom zakonu, za nekoga u određenoj situaciji, on to i uradi. Zbog toga kažemo da sufije služe islamu u sveobuhvatnom smislu. Islamski učenjaci moraju postići/steči največe obrazovanje sufizma“.
NAJVEČA PREDVIĐANJA ‘VELIKOG ŠEJHA’
KOJA SE ODNOSE NA ŠEJH NAZIMA
Prije nego što je preselio, ‘Veliki šejh’ je u svojoj oporuci napisao sljedeće: „Po naređenju Poslanika, obučio sam i uzdigao svog nasljednika, Nazim efendiju, proveo ga kroz mnoge izolacije, čvrsto (strogo) ga obučio znanjima i potpisujem ga kao svog nasljednika. Vidim da će u budućnosti širiti ovaj red od istoka do zapada. Allah će dati da razni profili ljudi; bogati i siromašni, učenjaci i političari dolaze njemu, uče od njega, i prihvataju nakšibendijski tarikat, krajem 20. i poćetkom 21. stoljeća. Raširiće se svijetom tako da ni jedan kontinent neće biti lišen njegovog (nakšibendijskog) mio-mirisa“.
„Vidim ga kako uspostavlja velika sjedišta u Londonu, kroz koja će širiti ovaj tarikat u Evropu, Daleki Istok i Ameriku. Širiće iskrenost, ljubav, poštovanje, harmoniju i sreću među ljudima, i svi bi trebali za sobom ostaviti ružno, terorizam i politiku. Širiće poruku mira među srcima, poruku mira u zajednicama, poruku mira među nacijama da bi ratovi i borbe nestali i da bi mir postao najvažniji faktor. Vidim mlade ljude kako mu hrle od svuda, tražeći bereket i blagoslov“.
„On će im pokazati put kako da se održe u islamskoj tradiciji, kako da budu umjereni, da žive u miru sa svim religijama, da napuste mržnju i neprijateljstvo. Religija je Allahova i On je sudija svim svojim slugama“.
Predviđanja su se ispunila kao što ih je ‘Veliki šejh’ Abdullah i opisao. Godine 1973. nakon šejhovog preseljenja, Mevlana šejh Nazim se prvi put vratio u Tursku, u Bursu. Onda je otišao u London. Mnogo mladih, posebno sljedbenika John Benneta, je došlo da ga upozna. Kako je mnogo ljudi poćelo dolaziti da ga sluša, osnovao je prvi centar 1974. u Londonu.
Nastavio je godišnje posjećivati London i kontinent tokom i poslije ramazana. Tarikat se brzo širio, obuhvatajući svu Evropu, USA, Kanadu, i Južnu Ameriku.
Otvorio je tri centra u Londonu, za obrazovanje ljudi na duhovnom putu, otklanjajući njihovu depresiju i uzdižući ih do stanja mira u njihovim srcima. Njegova učenja su nastavila da se šire Evropom, Južnom Afrikom, Zaljevskim zemljama, Amerikom, Sjeverom i Jugom, Indijom, jugoistočnom Azijom, Rusijom, dijelovima Kine, Australijom i Novim Zelandom.
Ne možete naći mjesto u zemljama koje smo nabrojali i one koje nismo, gdje se šejh Nazimov dodir ne osjeti. Ovo ga razlikuje od svih evlija koje postoje i onih koje su postojale prije.
U njegovom se prisustvu govore svi jezici. Svake godine, u ramazanu, održava se velika konferencija u Londonu, kojoj prisustvuje više od 5 000 ljudi iz cijelog svijeta. Kao što Allah, dž.š., kaže: ‘O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali…’. Kur'an (49:13).
Njegovi sljedbenici dolaze iz raznih društvenih sredina: siromašni, srednja-klasa, bogati, biznismeni, doktori, psiholozi, astronomi, instalateri, stolari, ministri vlada, političari, senatori, članovi Parlamenata, predsjednici, kraljevi, sultani, svi privučeni njegovom jednostavnošću, osmjehom, njegovim svjetlom i duhovnošću. Zbog toga je poznat kao Univerzalni šejh.
Njegovi govori i asocijacije su sakupljene i objavljene u mnogim knjigama, koje su dostupne. Ovo uključuje seriju knjiga Okeani Milosti, više od 35 knjiga, mnogo video kaseta i hiljade sati audio zapisa.
Njegov život je uvijek jako aktivan. On je putnik na Allahovom putu, nikada nije kod kuće, uvijek na putu od mjesta do mjesta. Jedan dan je na istoku, a drugi na zapadu. Jedan dan je na sjeveru, a sljedeći na jugu. Nikada ne znate gdje će biti naredni dan. Non-stop se sastaje sa zvaničnicima da ohrabri napredak, mir i zaštitu prirodne okoline. Kontinuirano sije sjeme ljubavi, mira i harmonije među čovječanstvom. Nadamo se da će u duhu njegovog učenja sve religije naći stazu izmirenja, zaboraviti različitosti, te živjeti u miru i harmoniji.
Njegova predviđanja budućnosti svijeta su nastavak predviđanja ‘Velikog šejha’, koja najavljuju događaje prije nego se dese, upozoravaju ljude i skreću ima pažnju na ono što će se desiti. Mnogo puta je rekao: „Komunizam će pasti i Sovjetski savez će se podijeliti na dijelove“. Predvidio je pad Berlinskog zida.
Tajna Zlatnog lanca nakšibendijskog reda je u njegovim rukama. Čuva je sa velikom pažnjom. Blista svugdje (misli se na tajnu). Allah ga blagoslovio i ojačao u njegovom Svetom radu.
Mir, blagoslov, selam i svjetlo poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., njegovoj porodici, njegovim ashabima, svim poslanicima i evlijama, posebno Njegovim posvećenim slugama na nakšibendijskoj stazi i svim sufijskim redovima, posebno našem kamili-muršidu, šejh Nazimu el-Hakkaniju er-Rabbaniju, k.s..
(Ovo je samo kraći dio iz života našeg šejha Mevlane šejh Muhammed Nazima el-Hakkanija er-Rabbanija el-Kibrisija, k.s., Sultana evlija, koji se sada nalazi na Kipru, u mjestu Lefke, gdje se nalazi i glavni dergah nakšibendijskog tarikata.)
