Šejh İsmail el Hakkani efendi.
Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim.
Nakšibendijski evrad je ono što svaki murid treba da prouči u toku jednog dana, znači dnevni zikr koji se uči svaki dan. Prvi dio je evrad, a drugi dio je vird. To je naša dnevna vazifa i još ćemo jednom ponoviti da bude jasnije.
Znači uči se prvo tri puta kelimei šehadet, pa sedamdeset puta estagfirullah, tj. jedan tespih proučimo brzo estagfirullah, zatim sura Fatiha jedan put sa nijetom da dotaknemo tajnu s kojom je Fatiha objavljena prvi put u Meki. Zatim učite Amene Resullu, pa sedam puta sura Inširah-Elem nešrah, onda jedanaest puta sura Ihlas, jedan put sura Felek, jedan put sura Nas, deset puta La ilahe ilallah, devet puta i deseti put dovršimo sa Muhammedu Resulullah, pa onda deset salavata i to sve što smo proučili poklonimo na dušu Pejgamberu s.a.v.s. i našem Šejh Nazim efendiji k.s.
Možemo i na arapskom proučiti tu dovu iz Nakšibendijskog priručnika koja počinje sa Ila šerefi Nebi s.a.v.s…a dok ne savladate na arapskom možete učiti na svom jeziku i onda na kraju tri puta proučiti Allah Hu, Allahu Hu, Allah Hu Hak.
To je uvodni dio koji se zove evrad, a dalje slijedi vird tj. dnevni tespihi za koje se treba konsultovati sa šejhom da nam odredi koliko čega da učimo. Naš Šejh k.s. je također preporučio da se svaki dan uči jedan džuz Kur'ana kao i jedan odlomak iz Delailul hajrata, a kome je to teško i nije u mogućnosti može umjesto jednog džuza Kur'ana proučiti stotinu Ihlasa i ko ne može svakodnevno da uči Delailul hajrat može umjesto toga da uči još stotinu salavata. To je dnevna vazifa za svakog murida.
Planirali smo da nastavimo na ovu temu, ali Šejh Nazim k.s. je duhovnim očima pogledao srca ovdje prisutnih i zaželio da svakome uputi ono što mu je potrebno. Zato ćemo upute o dnevnoj vazifi aBd nastaviti drugom prilikom.
Kada Allah dž.š. želi da sebi približi jednog od svojih sluga On njemu pošalje onoga koga voli i to nije bez razloga. Neki sami izaberu Allahov put i trude se na njemu, a neke ljude Allah izabere htjeli to oni ili ne i vuče ih na svoju stranu. To je naravno velika čast za jednog insana, da te Allah dž.š. ne ostavi na milost onog dunjalučkog nego te zove sebi.
Treba razumjeti kakav je to poziv i odazvati se na njega. Ako te Allah dž.š. poziva ti ćeš to shvatiti i kada to shvatiš nemoj da se zamaraš nepotrebnim pitanjima. Hal takvog insana je poseban i teško je drugima da ga shvate.
Kada vide takvog nekoga čude mu se, ne razumiju ga. Ionako kad bi te shvatili to bi značilo da si jedan od njih, a ako te ne shvataju znači da si drugačiji. Tu trebaš koristiti svoj razum, pa odlučiti da li ćeš se zajedno sa njima prepustiti dunjaluku ili ćeš reći sebi :”Stani malo, ovo je ono što većina ljudi misli, ali šta je to što Allah želi?” Jer da cijeli svijet želi nešto i da slijedi određeni put, ako taj put nije odgovarajući u očima Allaha dž.š. on nema nikakve vrijednosti i ne idi tim putem.
Bolje ti je da budeš sam i da se strpiš nego nastojati da budeš poput njih, jer tada ćeš se izgubiti. Drugi put izgleda težak, ali na njegovom kraju je svjetlost. Prvi put je lagan, ali on završava u tami. Na početku puta ćeš biti iskušavan i mogu ta iskušenja da se nastave, ali je ishod nevjerovatno lijep. Ne možeš ni zamisliti kakav je to kraj. Ako osjetiš da si pozvan ne boj se i kreni tim putem. Niko te neće dirati niti te može dodirnuti.
Nemoj mislit da će biti lahko, jer sigurno da će biti i teškoća, ali pomisli na nagradu koja slijedi, a ta nagrada je kod Allaha dž.š. Šta mi možemo uopće da zamislimo kakva bi to bila nagrada. Naša mašta nam nije dovoljna za to. Ni najmanji poklon koji ti je Allah pripremio ne možeš ni da zamisliš, a i što se tiče dunjalučkih nimeta, da svu svoju maštu iskoristiš i zamisliš šta bi sve mogao da dobiješ na ovom dunjaluku i da je to npr. milijarda dolara i da to pomnožiš sa milijardom, u odnosu na ono što će ti Allah dati na ahiretu to je samo kao jedna tačka.
Zato neka te šejtan ne zavarava. On će pokušati da te ubijedi da ideš dunjalučkim putem, ali na kraju tog puta nema ništa. Što bi onda trčao za praznim snovima. Reći će ti: “Ovo je ovo sve ono što želiš“. Nemoj ići tim putem nego idi Allahovim putem. Nemoj slučajno da nasjedneš. Ili na početku puta ili na njegovoj sredini on će pokušati da te zavede i da te natjera da skreneš s puta. A ako ništa ne može učiniti barem će pokušati da ti smanji nagradu. Nemoj reći da to nije ništa. Naravno, mi ne krećemo ovim putem da bi bili neko i nešto, ali niko neće doći na kraj ovog puta, a da nešto ne postigne.
Zato neka te takve male, trivijalne stvari ne zavaraju. Kada bi ti se pokazalo kolika je nagrada na kraju puta ili barem njen najmanji dio ne bi mogao noćima zaspati misleći na te divne nagrade, ali tada iskušenja ne bi bila iskušenja. Trebaš vjerovati ne vidjevši da bi mogao doći do te nagrade. Šejtan i nefs nas neće sigurno ostaviti na miru na tom putu, niti će nas Allah dž.š. ostaviti bez iskušenja, a bićeš iskušavan sa onim što najviše voliš.
Svako može reći za sebe da nema toga čega se ne bi odrekao na ovom putu, ali ipak postoji nešto za svaku osobu što je najteže za njegov nefs i upravo s tim će biti iskušavan. Moraš proći kroz to iskušenje da bi mogao da kontrolišeš tu životinju koja predstavlja tvoj nefs. Dok ne uzjašeš svoj nefs ne možeš doći do cilja. Zato moraš znati da ćeš biti stavljen na test i da je to radi terbijeta tvog nefsa. To je nešto neophodno da bi se došlo do cilja.
U suprotnom bi te prepustili samom sebi. Šta bi onda shvatio i naučio? Prolaze godine i ako nema iskušenja ostajemo na istoj tački. Obratite pažnju na to. Kada se okrenete Allahu dž.š. i krenete Njegovim putem trebate nanijetiti da idete do kraja tog puta i sigurno će vam doći pomoć. Ti moraš sa sigurnošću i odlučno krenuti putem i na taj način nastaviti, a iskušenja na sredini puta su teža nego ona na početku.
Na početku se prema nama odnose kao prema maloj djeci. Polahko nas iskušavaju, ali kako vrijeme prolazi iskušenja postaju sve teža i mora tako biti, jer ne može malo dijete imati isti test kao neko od trideset godina. Sve do trideset godina omladina nema odgovornost, jer su još uvijek nestabilni na svojim nogama. Takav je i duhovni put. Nakon mnogo godina ako se duhovno ne sazrije ne može ti biti dato nešto na povjerenje. Da bi ti se dao amanet moraš pokazati zrelost. U suprotnom čim bi ti izašao odavde šejtan bi ti to oduzeo iz ruku.
Duhovni amanet koliko je vrijedan toliko je i opasan. Naš Šejh k.s. je govorio:“Dvije stvari se ne trebaju davati djeci: puno para i opasno oružje“ Ako malom djetetu dadnete velike pare može ga svako prevariti sa jednom bonbonom i uzeti mu, jer ono ne zna vrijednost toga ili ako mu date oružje moglo bi se povrijediti.
Prije nego što se stekne duhovna zrelost mi smo svi kao djeca i zato nam se ne može povjeriti taj amanet i ako je naš i pripada nam, ali trenutno nam se ne može dati. I prije nego što bi došao do čaršije sve bi već to izgubio.
Pripazite na to. Derviš koji krene ovim putem on ne kreće da bi postao neko i nešto, jer biti neko i nešto i tome težiti je opasno, a isto tako je opasno misliti da nismo ništa postigli na ovom putu. I u jednom i u drugom slučaju pasti ćemo u ruke šejtanu. Ti dok ovdje sjediš ne možeš znati gdje se sve zapisuje tvoje ime.
Kao u priči o ašik Junusu Emre kad je sebi rekao da nakon toliko godina što je hizmetio u tekiji nije ništa postigao, pa je uzeo izun od šejha rekavši: “Nema od mene ništa najbolje je da ja napustim“. Usput je u jednoj pećini stao da odmori i tu je bilo troje ljudi koji su stalno ibadetili. Kada je došao akšam oni su otvorili dlanove i uputili dovu i stiglo im je jelo. Redom su dovili i kada je došao red na ašik Junusa on je pomislio: “Ko sam ja da se meni spusti sofra”, ali je ipak raširio ruke i dovio i tada se spustila sofra najveća i najbogatija od svih, pa
su se ovi derviši začudili i pitali ga koju je dovu on proučio? Rekao im je:“Ja ne znam nikakvu dovu, ali sam molio Allaha dž.š. da u čast onoga u čije ste ime vi dovili da i meni ukabuli“. Onda je njih ašik Junus pitao koju su oni dovu učili? Oni su rekli da kod Taptuk Emre ima jedan derviš po imenu ašik Junus i da su u njegovu čast tražili od Allaha da im pošalje jelo.Tada je on shvatio da je pogriješio i vratio se u tekiju.
Mi ne nastojimo da postanemo neko i nešto, ali ipak se sa ovih vrata nećemo vratiti praznih ruku. Niko neće biti praznih ruku.
Da nas Allah dž.š. učvrsti na ovom putu,da nas ne ostavlja u ruke našem nefsu i da budemo od onih koji će doći do kraja puta, do svog cilja, a naš jedini cilj je Allahova blizina.
Fatiha!
