Još jedna razlika između ljutnje šejha i obične ljutnje je ta da šejh nikada neće biti zlopamtilo; on će dakle ispaliti strijelu prema meti, i onoga trena kada loša karakteristika nestane, gotovo je. Biti zlopamtilo je veoma opasno za sve ljude, jer ako ta osobina uzme čovjeka ona može postati veoma opasna bolest koja napada, sami korijen naše vjere i uništava ga! Svaki put kada neka osoba ispolji loše svojstvo, šejh može „pucati„ na nju, ali nikada ne smije umišljati da će svaki put kad sretne tu osobu, susresti i to svojstvo. Ne reci nikad „ To je osoba koja je jučer učinila to i to„ – jer se danas to nije ponovilo i možda se ta osoba rješila tog problema, a ti krivo prosuđuješ.
Naš ‘veliki šejh’ je slijedio Pejgambera s.a.v.s. i nikada nije bio zlopamtilo. Ako bi se loša osobina pojavila kod murida on bi istog momenta „pucao” i direktno bi pogađao, dok bi kod drugih ljudi koristio indirektne metode ispravljanja grešaka; jer je veoma opasno kritikovati neku osobu direktno, zbog toga što ta osoba može biti zlopamtilo, a mi ne smijemo dopustiti da nam neko nešto „zlopamti”. Samo evlije i mala djeca od uzrasta do jedanaest godina su sposobni da prime kritika bez zlopamćenja. Nakon što dijete napuni dvanaestu godinu ono gubi ovu dobru osobinu. Tako možete vidjeti malu djecu da se tuku i svađaju, ali brzo to zaborave. Veoma malo ljudi nikada ne izgube ovu osobinu, ali u današnjem vremenu je ona neminovno izgubljena.
Kada se evlija susretne sa nekim, on u njemu pretpostavlja samo dobro i očekuje da će u njemu susresti samo dobro, ali većina ljudi je sumnjičava i predviđa zlo kada susretne stranca. Naš ‘veliki šejh’ nikada nije naslućivao zlo u nikome, ali kada bi se susreo sa istim imao je „nebesku„ dozvolu da „puca”. Mnogi šejhovi ne koriste metodu direktnog kritikovanja čak ni na svojim muridima, zbog mogućih bolnih posljedica. Šejh Šerefuddin k.s. rekao je jednom Šejh Abdullahu k.s.: “Ako ne primjeniš dobro medicinu na vanjskim ranama, onda medicina koju daješ interno nikada neće imati efekta“!
U prisustvu istine ego diže svoju glavu u pobuni, a mi je moramo nekako spustiti, a to je veorna delikatan zadatak, kao operacija. Mesar može rezati meso, ali ne može izvesti operaciju! Mesar posjeduje nož, baš kao i hirurg, ali je velika razlika između njihovih “instrumenata”. Jedan odnjih ga koristi za klanje, a drugi za produženje života. Dobro je poznato da niko ne može postati dobar hirurg, samo čitajući medicinsku literaturu, nego samo tako što će biti učenik nekog velikog hirurga.
U današnje vrijeme muslimani se suočavaju sa bolešću zapada, sve više upotrebljavaju „Mesarski nož” i ignorišu Allahovu dž.š. naredbu da se ljudi pozivaju u istinu sa mudrošću! Arapi su uglavnom največi krivci za nastalu situaciju, a većina arapskih učenjaka se protivi našim naporima. Zašto? Zato što oni dolaze sa svojim „Mesarskim noževima”, u namjeri da probodu srca zapadnjaka i da se onda uvjere da će se svi preživjeli razbježati kako bi spasili svoje živote, a ja pokušavam da to spriječim!
To moje nastojanje njih razbješnjuje, a oni, iako me ne mogu optužiti za kršenje šerijata, podržavaju „opšti stav” o sufijama: „Oni pozivaju ljude u Islam, a unose mnogo novotarija u njega”. Njihovo kritikovanje dolazi iz zavisti, zbog toga što su „Sufi” hirurzi, nerijetko veoma uspješni u pomaganju ljudima da pobijede svoje bolesti.
U poznatome hadisu kudsijju, Allah dž.š. nam kaže kako on postaje vid , sluh, ruke svojih dobrih robova. Pa kako onda da jedan sufijski šejh bude nemaran prema potrebama ljudi koje sreće? Oni muslimanski učenjaci koji dolaze na zapad bez „srčanog sluha”, vizije i dodira su zasigurno slijepi, gluhi, i bezosjećajni (ali na nesreću nisu glupi).
Nekada davno bio je jedan gluh čovjek. Neko je obavijestio njegovu ženu da mu je komšija bolestan. Ona mu je zatim to prenijela pomoću znakovnog jezika, i on odluči da posjeti komšiju, ali znajući da neće moći uspostaviti normalan razgovor, skovao je slijedeći plan za svoju posjetu: „ Ja ću ga upitati – Kako si? A on će odgovoriti – Osjećam se malo bolje. Zatim ću mu reći – da ti Allah dž.š. ubrza ( oporavak), a on će reči – Hvala. Onda ću malo posjediti, pa ga upitati – Koji te doktor liječi? A on će reči ime nekog cjenjenog doktora, a ja ću mu na to odgovoriti – On je veoma dobar doktor, posebno za tvoj slučaj! Nakon toga ću još malo posijediti pa ga upitati – Koje lijekove uzimaš? On će onda kazati ime lijeka, na što ću ja reči – Taj lijek je veoma djelotvoran, samo ga nastavi uzimati. Zatim ću ga poselamiti i otići.
I tako, krenuo je sa pripremljenim scenarijem da posjeti svoga komšiju. Pokucao je na vrata i bio je primljen u bolesnikovu sobu. „Kako si komšija?”, upitao je. „Jadno i bijedno”, odgovorio je bolesni čovjek. „ Neka ti Allah dž.š. ubrza”, reče gluhi čovjek. Ovo ozlojedi bolesnika, baš kao što možete zamisliti.
„Ko te liječi?”, upita gluhi. „Azrail, melek smrti”, uzvrati uznemireni, bolesni čovjek. “On je odličan liječnik, ako te on posjećuje, nemaš se za šta brinuti”, reče gluhi čovjek. Sada je već bolesnik bio bijesan. „Koje lijekove uzimaš?”, upita gluhi čovjek. „Otrov”, ljutito odgovori razbješnjeli bolesnik”. To bi trebao biti jako koristan tretman za tebe. Sada moram ići, lijepo je bilo posjetiti te”, završi gluhi čovjek. “Idi u pakao”. “Hvala vam puno, zbogom”.
Ljudi koji su okupirani savjetovanjem drugih u vezi stvari koje se tiču vječnog života, trebali bi biti ljudi otvorenog srca, tako da mogu kroz oči svoga srca opaziti bitno i prihvatljivo za osobukoju savjetuju. Nimalo nije korisno ignorisanje činjenice da se shvatanja i mentalitet ljudi iz drugačijeg kulturološkog okruženja drastično razlikuju od našeg. Biti duhovni savjetnik nije pitanje dobivanja diploma iz te oblasti, kao što bi neko dobio diplomu iz hemije, ili prava.
To je više pitanje domišljatosti u načinu opažanja ljudi i događaja, kao i u tome da se probiju sve odbrane i da se stigne do realnosti unutrašnjeg stanja jedne osobe. Ova profesija iziskuje oštro oko za dijagnosticiranje. Vi možete biti apotekar koji je zadužen za čitavo skladište lijekova, ali da nemate pravo propisivati lijekove za bolesne. Iako znate koji je lijek potreban za tu osobu možete pogriješiti dozu, i tako ubiti pacijenta!
Ako mi ponudimo lijek pacijentu u obliku koji će lakše progutati, i koji ima ljepši okus, pa zar nas za to treba kriviti? Pa zar je jedini način da u nečiji organizam unesemo željezo, taj da ta osoba more gutati komade željeza? Poslanik s.a.v.s. rekao je: “Poslan sam da prilazim ljudima taktički”. Značenje ovoga hadisa je to da nije mudrost gledati u ljudske predrasude. Ne traži konfrotaciju, nego budi mudar kao pilot koji kada biva suočen sa direktim vjetrom, ne usmjerava letjelicu u pravcu vjetra, nego razborito uspostavlja diagonalni kurs, koji je vjerovatno tri puta duži od direktnog, ali će ga dovesti do željenog cilja. Poslanik s.a.v.s. nikada nije upotrebljavao riječ „Ne”, a mi smo toliko opterećeni upiranjem prstom, i non-stop govorimo: „To je zabranjeno, to ne može tako“! Ovo nije naš put, niti je bio put Poslanika s.a.v.s., a ni velikih sufijskih učenjaka. Neki islamski učenjaci i dalje tvrde da su sufije ti koje unose novoterije u vjeru, govoreći kako naše metode nemaju primjera u životu Poslanika s.a.v.s. Kada tek zasadimo neko drvo i prvi listovi počnu nicati oni se u mnogome razlikuju od onih koji će izniknuti za par godina. Ali mi ne smijemo rezati to lišće koje kasnije izraste, govoreći: “Ovo lišče mora da je od drugog sjemena”. Zatražite od mene da vam pokažem biljku koja ostaje ista tokom čitavog svog života, i ja ću vam pokazati „Plastičnu biljku”. Islam je u vrijeme Poslanika s.a.v.s. još uvijek bio „Mladica” i kroz historiju se razvio u ogromno drvo čije se grane protežu od istoka do zapada. Pa iako ima na hiljade izdanaka raširenih po svijetu, oni su sastavni dio istog korijena.Zatim nakon određenog broja godina drvo počne rađati cvjetove i voćke, baš kao i lišče.
Pa zar ćemo tada gledati podozrivo na cijelo čovječanstvo dok upija aromu cvjetova sa našeg drveta i dok se ljudi hrane slatkim voćkama sa grana?
Zar ćemo odbaciti voće i cvijeće i ostati samo kod lišća, propagirajući uništenje cvjetova i voćaka zato što je to nešto „Novo”!? Pravi Islam nije kao ograda kojoj je potreban katanac i čuvar da bi bila sigurna, nego je Islam čudesno sveobuhvatno i puno raznog voća, drvo – sklonište za svakoga i izvor svakodnevnih prekrasnih plodova.
El-Fatiha.
