Allah dž.š. stvorio je ljude – bijele, crne, žute, s različitim bojama kože. Stvorio je i razne narode, možda hiljadu njih, ali ako pažljivije pogledate možda postoji i deset hiljada različitih naroda. Kako ljudima daje različite boje kože, jezike kojima govore i drugo, tako je Allah dž.š. dao i svakom narodu drugačiji karakter. Ima lijepih karaktera a ima i loših. Ko ima lijep karakter treba nastojati da ga sačuva.

Kad je riječ o lošim karakterima, tarikat uči ljude da odbace svoj loš karakter. Svako voli novac ali nekima je važniji i kad ga vide mogu sve drugo napustiti. Ne rade ništa za sebe ni za svoje duše nego su samo okrenuti novcu. Ima naroda čija je osobina da su vrlo oholi. Zbog te oholosti oni preziru druge ljude. Ima nekih koji u svom karakteru imaju zavisti. Neki narodi su pohlepni, puno ljudi je pohlepno ali kod nekih naroda je to izraženije. Karakteri poput ovih su loši, nabrojali smo samo neke dok postoji stotine pa i hiljade loših ljudskih osobina. Zaista kod svakog naroda možete naći nešto od ovoga.

Ali kad dođete Šejh Nazimu ili uđete u tarikat morate napustiti ove osobine a naročito oholost i zavist. Neki narodi to posjeduju i to ne od danas nego možda već hiljadama godina pa su postali zavidni svakome. Iz zavisti uopšte ne govore jedni s drugima a to nikako nije dobro. Neki su opet puni mržnje i ne mogu je se nikad osloboditi. Normalno ne, ali kad uđu u tarikat, moraju se toga riješiti. Ako je čovjek stupio u tarikat a i dalje mrzi braću muslimane, smatra se kao da i nije u tarikatu. Iako je dao Mevlani bejat on ne može ni malo napredovati. Čak i kad neko slijedi Mevlanu pedeset godina, ako se nije oslobodio svog lošeg karaktera on se nije nimalo okoristio, ali ko se toga oslobodi može dostići najviše stepene.

Ima hadis koji kaže da musliman ne smije da ne govori sa bratom muslimanom duže od tri dana. Ovo je šerijat što znači to se odnosi na obične ljude. Ali kad uđete u tarikat morate biti još više disciplinovani. Morate zaboraviti osobine karakteristične za vaš narod i morate poprimiti karakter Poslanika s.a.v.s. odnosno islamski karakter. On s.a.v.s. nikad nije bio zavidan nijednom muslimanu. Kad je njegov dajdža Hamza r.a. poginuo kao šehid, Poslanik s.a.v.s. oprostio je čak i njegovom ubici. Ne smije biti zavisti. Srešćete i među našom braćom ili u tarikatu da su neki postali zavidni pa i druge uče da budu takvi. To nije u redu i znajte da to nije učenje Mevlane Šejha Nazima k.s.

Neki ljudi su isto tako oholi i ponosni. Kad se oslobodite ove loše osobine onda ćete se penjati naviše. Jedan odličan primjer za ovo je priča o dvojici Velikih šejhova iz Zlatnog lanca a to su Sejjidina Halid el-Bagdadi i S. Ismail Hz. Sejjidina Ismail Hz. bio je sa Kavkaza, iz Dagestana i kad je došao kod Mevlane Halida el-Bagdadija ovaj mu je rekao: “Idi. Tvoj narod su veoma oholi ljudi, tako se ponašaju i imaju puno kibura. Zbog toga ti ovo ne možeš nositi”. Kritikujući ga on ga je odgajao do te mjere da ga je Hz. Ismail na kraju naslijedio u silsili. Nakon dvije godine Sejjidina Ismail Hz. bio je potpuno izliječen od te bolesti. Došao je i dao bejat i preuzeo emanet da u silsili naslijedi Sejjidina Halida el-Bagdadija. A kad je S. Halid el-Bagdadi preselio, Sejjidina Ismail Hz. donio je tarikat u Dagestan pa je i sam odgajao ljude tamo. Nekoliko Velikih šejhova dolazi iz Dagestana i na hiljade murida, jer je Sejjidina Ismail Hz. učinio da je ta bolest oholosti nestala iz njihove zemlje i njihovih murida. Postali su ponizni, postali su muridi i vrlo jaki u vjeri a posebno su veliki primjer toga bili dagestanski šejhovi Zlatnog lanca od S. Halida el-Bagdadija Hz. do Mevlane Sultanul-evlije S. Abdullaha Dagestanija .

Kad ljudi dođu ovamo kažu: “Ja slijedim Šejha već deset godina, ja dolazim već dvadeset, ja živim tu kod njega već trideset godina…”. Ovo znači da nije gotova njihova bolest, bolest nefsa. U tom slučaju ne može se napredovati jer onda ostajete kao bebe, kao velike bebe. Kad je beba mala do jedne godine, majka i drugi mogu je nositi u rukama. Ali kad postane veća tad je preteško. Pa postaje sve veća i veća, stotinu kila, ko to može ponijeti? Onda je odbace jer ne mogu uraditi ništa drugo ili je stave u kolica. Vrlo je važno da ovo razumijemo.

Ono čemu mi podučavamo ovdje i što Mevlana Šejh Nazim svo vrijeme radi je da uči vaš nefs da završi sa lošim osobinama a da poprimate dobre osobine. Ako kažete: “Dobro, samo ću malo pustiti nefs da se odmori”, on postaje čudovište i proguta vas. Zato nemojte govoriti kako ste u tarikatu 30 ili 40 godina i da ste vi veliki poklon Mevlani. Govorite da mu hizmetite ali vi to ne radite. On vas gleda, pošto ste bebe on pazi na vas. Zbog ovakvog ponašanja ljudi su teret za Mevlanu pa je i njemu teško to da nosi. Ima ajet kojim se kaže: “Ne prebacujte mi što ste islam primili; naprotiv, Allah je vama milost podario time što vas je u pravu vjeru uputio” (El-Hudžurat, 17. ajet).

Čak su se i u doba Poslanika s.a.v.s. nefsovi ovako ponašali pa je tako i ovdje kod Mevlane kao neko ko je Poslanikov nasljednik. Ako ovako govorite vi nemate edeba.

Kad ljudi postanu jači tad ih i jači neprijatelji napadaju. Ako su slabi niko ih i ne gleda. Ali kako jačaju i jačaju, tako dobijaju sve veće neprijatelje, naročito šejtana i ego. Zato je ovo veoma važno. Morate biti zadovoljni i čak niti jednu sekundu ne smijete biti sretni sa svojim nefsom. Konstantno morate držati nefs pod svojim nogama. Ako mu date da samo malo proviri, on izlazi napolje. Posebno u situacijama kad ste ljuti nefs brzo reaguje i iskoči van. U ovome je ključna stvar. Kad je neko miran ništa ne pokazuje. Stvarna ljudska narav dolazi do izražaja upravo u situacijama kad čovjeka obuzme ljutnja i bijes.

Nefs i šejtan su skupa. Tako će zbog jedne riječi ili djela biti gotovo s onim na čemu ste radili 30 ili 40 godina.

Mevlana Šejh Nazim je Sultan. Čak i u malim zemljama kao što je naš Kipar imaju sve – predsjednika, premijera, ministre, policiju, sud, sve. A Mevlana je Sultan čitavog svijeta, Ima on i svoju pratnju i nije sam, ima vezire, ima svoje vojnike. Nemojte misliti ako je malo bolestan da nije jak. Sultanul-evlija i kakav je on? Vrlo ljubazan i pun milosti, veoma merhametli. Ali za ono što se radi postoje i pravila. Ako u ovako maloj zemlji postoje pravila, onda i evlije takođe imaju pravila. Ako ste ovdje puno godina i učinite nešto što ne treba bićete kažnjeni i poniženi. I nemojte se onda pitati otkud vam ta kazna. Tako je na dunjaluku.
Na ahiretu se isto tako vaše stanje može pogoršati. Bićete ništavni na ahiretu ako se niste fino ophodili prema Sultanu ili njegovim muridima. Polažete ispite isto kao u školi ili na fakultetu. I ovo su ispiti pa neko prolazi a neko pada. Onima koji su dali bejat šejhovi obećavaju da će ih spasiti od pakla. Čak i kad budu na umoru, doći će im iman i preseliće kao vjernici. To je dobro ali bolje i to hiljadu puta bolje od ovoga je da budete sa šejhovima na ahiretu. Jer Šejh Nazim stalno ponavlja da ovaj dunjaluk jako brzo prolazi. Neki ljudi ovo ni ne slušaju iako nije nimalo, nimalo teško imati dobar karakter.

Allah dž.š. uvijek nam poručuje da se lijepo odnosimo prema ljudima, da se ne svađamo a pogotovo ne sa braćom muslimanima ili braćom iz tarikata. Na ovo se odnosi veliki dio i suština Šejh Nazimovog učenja. On je sam vrlo, vrlo saosjećajan.

Da mu Allah podari dug život i da bude sa Sejjidina Mehdijem a.s. InšaAllah.

Bitno je da onaj ko stupa u tarikat ne čini to s ciljem kako bi postao evlija jer onda neće dobiti ništa. To se čini jedino radi Allahovog zadovoljstva. Važno je da naša misija bude samo da stignemo u blizinu Allaha dž.š. a ne novac ili neki položaj.

Kad sve radite zato da bi vas Gospodar prihvatio, ono čime će vas On dž.š. nagraditi bolje je od svega drugog na svijetu. Ovo je tarikatski edeb.

Ve min Allah et-tevfik. El-Fatiha.

Sad pogledajte ova imena Nimrud, Firaun, šejtan, Ebu Džehl. Ako pogledate ove nabrojene, trojica su ljudi a jedan nije. Nimrud je govorio da je gospodar, Firaun je govorio da je gospodar, Ebu Džehl je smatrao da je on trebao biti poslanik. A šta je šejtanova tvrdnja? Šejtan se ne može porediti sa njima ni sa nama. On ne tvrdi da je gospodar, on ne tvrdi da je poslanik. On je jednom Gospodaru rekao da je u krivu !

Koliko mi puta u svom životu kažemo, pomislimo da je Gospodar u krivu, da je pogriješio nešto u vezi nas, Estagfirullah. Svaki put kad pitamo zašto, svaki put kad smo nezadovoljni, mi tvrdimo da smo gospodari.

Naš nefs je gori od šejtana, šejtan je to uradio jednom, a mi to radimo iznova i iznova, nikad ne stajemo. Ko je najgori neprijatelj. Onaj kojeg vidiš ili onaj kojeg ne vidiš ? Svaki inteligentan insan će reči onaj kojeg ne vidimo. One koji su protiv Allaha Uzvišenog i Njegovog Habiba Poslanika Muhammeda a.s., mi njih možemo vidjeti, ali nefsa koji je u saradnji sa šejtanom ne možemo vidjeti.

On se ne trudi da okupira vaše uši, ili nos, nego on se trudi da okupira Allahovo Prijestolje, to jest vaše srce!!! Razumite da nefs nastoji da okupira Allahovo prijestolje, vaše srce. Zato je Poslanik a.s. govorio Ja Rabbi ne ostavi me sa mojim nefsom koliko je treptaj oka. Vidite li težinu ovoga, vidite li koliko je ovo opasno. A šta tek mislite o nefsu u Ahir Zemanu ? Pogledajte šta se sve dešava oko nas. Kako je bilo prije 1500 godina i kako je danas. Pričali su mi događaj koji se desio, dijete se svađalo sa svojom majkom, reklo je doći cu kući tad i tad, majka je rekla ne možeš. I šta se desilo? Dijete je ustalo usred noći i upucalo svoju majku na spavanju, a zatim je pokupio i stavio u vreću za smeće. Ujutru kad je smetljar došao da pokupi smeće vidio je mrtvo tijelo u smeću, i pitao dijete da li je ovo tvoja majka, ono je rekla – da, to je moja majka. Bez ikakvog osjećaja. Ovo ne može biti insan!

Ovako to nefs radi, u najgorim slučajevima. On ne gleda da li si židov, katolik, musliman, crn, bijel, žut. Njega to ne zanima, on želi Allahovo prijestolje u tebi. Zaštitimo se od zamki nefsa. Zato je tarikat tu, da bismo ga disciplinom nadvladali.

Mi nismo komunisti pa da kažemo, svi su isti, svima isto. Ne! Svi smo različiti, i svi imamo svoje mekame. Svako posjeduje tajnu. A Šejh je tu da bi tu tajnu izvadio iz nas, i da bismo postigli ono šta nam je Allah Uzvišeni pripremio. Svako od nas ima svoj mekam, i tvoj mekam Allah nikad neće stvoriti za nekog drugog, svako ima svoj. I zato je Šejh tu da bi nas doveo do njeg´.

Fatiha

Uglavnom se rasipa na odjeću i na stvari za kuću. To je bespotrebno, jer ako nešto nije dovoljno dobro za oblačenje onda u redu, ali ljudi kažu da to više nije moderno pa hoće da promijene jer nije poznata marka i tome slično. Postoje markirane stvari koje svako želi da nosi, izrađuju ih velike kompanije. Danas svi ljudi rade da bi potrošili novac na robu evropskih kompanija. Njihova odjeća ima negdje malu oznaku a ako ne, više od 60 % ljudi neće to ni da nosi. Žele obući nešto što će sigurno imati svoje ime i marku.

To su beskorisne stvari. Današnji ljudi zavarani su nečijom odjećom i osobu cijene u skladu s tim. Nema razuma onaj ko ljude ocjenjuje na ovakav način i govori da se ovaj obukao ovako, da onaj nosi onako. To nema ništa sa osobom. Ima ljudi koji se ne brinu puno o svojoj vanjskoj pojavi. Može biti doktor, inžinjer ili profesor i kad ga pogledate nije baš elegantan ili po modi da vam bi privukao pažnju, ali ako se počne s njim razgovarati niko mu ne može parirati!

Ovakav stav postojao je čak i u prošlim vremenima. Nekad su ljude takođe cijenili prema njihovoj odjeći i otmjenosti. Naravno, u ta vremena ljudi su pretežno bili siromašni. Jednom se održavao skup učenjaka. Najmoćniji u toj regiji bio je kadija ili glavni sudac, koji je okupio sve učenjake. Željeli su prodiskutovati o nekom pitanju. On je istovremeno pozvao i obični svijet. Učenjaci su sjedili na istaknutim mjestima a obični ljudi sjedili su na podu i slušali kako bi i oni nešto naučili.

Kadija je bio dobar učenjak ali kako rekosmo, u to vrijeme preovladavalo je siromaštvo. On je sjedio u istom redu sa učenim ljudima u svom starom džubetu koje je posvuda bilo isprljano. Nisu sjedili na stolicama nego na uzdignutim šiltetima. Sluga kuće vidio je da taj čovjek sjedi na šiltetu među učenjacima. Gledao je, gledao, pa mu je prišao i napao ga: “Kako možeš doći i sjesti ovamo među sve ove učene ljude u toj otrcanoj odjeći? Zar te nije stid? Kako si se usudio tu sjesti? Brzo siđi i sjedi dole!” Učeni ljudi ne raspravljaju se sa neznalicama. Zato je on odmah sišao i sjeo na pod.

Učenjaci su počeli govoriti o datoj temi sa aspekta fikha, sa ovog aspekta, sa onog… i došli su do pitanja koje nikako nisu mogli riješiti. Skoro da su se potukli, vikali su, galamili. Kad je situacija došla do te tačke, domaćin sastanka – veliki kadija upita da li ima ikoga ko o tome nešto zna? Pa im reče: “Ako dozvolite, ja bih nešto rekao”. Obrazložio je taj problem na izuzetno lijep način kako niko drugi nije mogao ni pomisliti. Svi su bili iznenađeni. Pitali su ga zar je moguće da je on sjedio na podu i stalno su mu se izvinjavali.

Dakle, nije poenta u odjeći koju neko ima nego u dragulju kojim ga je Allah dž.š. darovao i koji se nalazi iznutra. Taj Allahov dar je ukras unutar čovjeka, to je znanje, blagost, bogobojaznost, razumijevanje i slično. Tu ljepotu daje Gospodar i niko je drugi ne može dati. Što znači da možete uljepšavati sebe izvana koliko hoćete ali od toga nema koristi. Ne možete radi toga znati ni jedan redak više. Čak i da stavite deset turbana na glavu to i dalje ne znači ništa. O ovome bi se moglo puno govoriti. 

Veliki Šejh Abdullah je takođe o tome pričao. Bio je neki čovjek koji je nosio prekrasno džube i turban. Došao je na jedan skup, sjeo po strani i šutio je. Kad neko šuti nema problema ali ako govori bez argumenata to nije dobro jer sam sebe sramoti. Tako je on sjedio mirno sa strane a obično kad se učen čovjek nalazi na skupu, šejhovi žele da vide njegovu veličinu. Konačno, u toku opuštenog razgovora čovjek je počeo pričati. Ponudili su mu čaj a on reče: “Kakva je velika mudrost u ovom čaju, bez šećera on ne bi imao nikakvog okusa”. Na to Šejh Šerefuddin Hz. odgovori: “U redu, i s tobom je završeno jer znači da dotle doseže tvoje razumijevanje. Vrlo dobro, samo ti pij svoj čaj a mi ćemo nastaviti kako smo počeli. Mislili smo da si veliki učenjak i da možemo razgovarati na visokom nivou.”

Šejhovi nam ovom pričom pokazuju da suština nije u pojavi i lijepoj odjeći. Ovo je takav primjer a isto tako i ljudi koji se oblače po sunnetu trebaju biti jako pažljivi. Zato što drugi to poštuju i njima prilaze radi Allaha dž.š. te oni ne smiju izdati ono zbog čega im se vjeruje. Jedan čovjek dao je drugome 2.000 dolara da podijeli ljudima kao zekjat. On je dok je dijelio dodao još toliko svog novca kako bi bio siguran da je sve pošteno i pravedno. A nije znao više od sura Fatiha i Ihlas i bio je neiskvarena osoba. Dok opet ima nekih koji nose odjeću po sunnetu – džube, bradu, turban, hidžab, a ne možete im povjeriti niti novčića jer niste sigurni da ćete ga dobiti nazad. To je vrlo loše po njih i takve osobe odgovorne su za svoj grijeh.  

Zato kod ovoga treba dobro paziti. Znači, prije nošenja odjeće po sunnetu vaša nutrina treba biti čista. Oblačite takvu odjeću ako ste u stanju nositi tu odgovornost. Ako ne, nemojte je ni oblačiti i obmanjivati ljude. Neka vam pojava bude onakva kakvi zapravo i jeste. Ovo je veoma važna stvar.

Ve min Allah et-tevfik. El-Fatiha.

 Naš šejh je naglasio obaveznost odricanja srdžbe, kada gnjev ega dominira osobom, ona veoma lako može poreći čak i Božansku vrhovnu vlast, i odmetnuti se protiv Onoga Koji je Nadmoćan – a to je veoma opasno.

Srdžba također izaziva razaranje našeg fizičkog tijela, uzrokujući razne bolesti kao i prijevremeno starenje, posebno ako se velika doza ljutnje održava tokom dugog vremenskog perioda.

Veoma mali broj ljudi je u stanju savladati bijes kada ih on napadne. To je razlog zašto samo mali broj ljudi duhovno napreduje. Razlog zbog kojeg je srdžbu tako teško savladati je jednostavno taj da je ona unutrašnji dio naše tjelesne i duhovne konstitucije. Srdžba predstavlja elemenat vatre u našem stvaranju, koji je balans vatre, vode, zemlje, i zraka. Samo oni koji su trenirani još od malih nogu, i podučavani od strane svojih roditelja i učitelja, su naučili kako držati sve ove elemente u balansu.

Kod većine ljudi, svaki od ovih elemenata preovladava u različitoj situaciji, zavisno od vanjskih okolnosti i unutrašnjih sklonosti, i na taj način se remeti ravnoteža.Vatra veoma lako plane, kada je inicirana provokacijom i zadirkivanjem, ili kada se pokuša podrediti volja (kod djeteta). Pošto su ovakve situacije veoma česte u našem djetinjstvu, mi vremenom postanemo veoma vješti u ljutnji, još od najranijeg doba.

Naš šejh nam je također sugerisao da činimo specijalni zikr noću sa namjerom da ojačamo našu “Višu” svijest, u borbi protiv srdžbe. Kada ustanete u zadnjoj trećini noći, kako bi ste klanjali nafilu, nakon uzimanja abdesta, prvo okrenite svoje lice ka Allahovoj dž.š. kući, i zamolite Ga da vas pomogne u vašoj namjeri da podčinite srdžbu. Zatim proučite stotinu puta:” Ja Halim“, što u prijevodu znači:” O Ti, Koji Si Blag“.            

Ovo ime, El-Halim, je Allahov dž.š., Božanski atribut, kojim nas On želi velikodušno darovati, a mi samo trebamo zatražiti.

Prvi korak je taj, da zamolimo Allaha dž.š., u ovome maniru, da nam pomogne da postanemo trpeljivi i blagi; zatim moramo meditirati na tom Uzvišenom atributu, kako bi se on apsorbovao u naše biće. Mi ćemo ga doslovno tražiti u nama samima. Sljedeći korak će biti da usvojimo jednu praksu u našem svakodnevnom životu, koja će nas približiti našem cilju. Ta prakse je jedostavna; da ne pokazujemo ljutnju, čak i onda kada ključamo iznutra.

Ne izbacujte taj gnjev vani, na one oko vas, i ne zagađujte atmosferu na taj način, kao zmaj koji bljuje vatru.  

Zadržite srdžbu u sebi, ali ne kao hrpu nesvarene hrane; ne, vi je morate svariti!

Određena količina ljutnje je dio svake ličnosti. Bez te količine vatre u našoj konstituciji mi bi smo umrli; zbog toga je moguće da svarimo određenu količinu bijesa, bez da pretrpimo popratne efekte. Naravno, ako bi smo ostali nepromijenjeni tokom dugog perioda vremena, i zatim progutali istu količinu bijesa, mi bi se predozirali; ali to nije slučaj, jer vremenom, naše ljutnja se smanjuje što više učimo, i biva nam podarena sposobnost, da ne reagujemo ljutito “iz prve” na provokaciju. Baš kao što mala beba na početku uzima velike količine mlijeka, pa zatim “napreduje”, i pređe na čvršću hranu, smanjujući upotrebu mlijeka drastično, tako i mi moramo gutati i variti srdžbu u saznanju da mnogo drugačijih oblika “hrane” čeka na nas.

Ako se uspijete uzdržati od pokazivanja ljutnje, u periodu od četrdeset dana, vi ćete napraviti veliku prekretnicu u svom životu. Kada vas ljutnja spopadne, vi joj morate umaći, a ako krene izlaziti iz vas, vi je morate progutati. Dakle, ako uspijete uspješno izbjeći srdžbu u periodu od četrdeset dana, napadi srdžbe će postati veoma rijetki, možda jednom u četrdeset dana. Pa ako onda uspijete izdržati u ovome tempu i narednih četrdeset dana, i na kraju izdržite četrdeset perioda po četrdeset dana (malo više od četiri godine), šejtan će objaviti svojim pomagačima:”Ne trudite se napadati ovu osobu: uzalud gubite svoje vrijeme i energiju. Njegova odbrana je nesavladiva: hiljadu napada je beskorisno kao i jedan. Ostavite ga na miru, on je utekao iz naših ruku”.

Šejtanovi pomagači su: sebičnost, ego, strasti, i želja za dunjalukom; ovo su vaša četiri najveća neprijatelja, i ko nauči kontrolisati svoju srdžbu, izvojevati će pobjedu nad ovim neprijateljima.

Kada god osjetite ljutnju kako raste, vi morate biti svijesni da je to test. Ti testovi vam se šalju iz duhovnog svijeta kako bi se utvrdila vaša pouzdanost. Neželjene situacije nam stižu iz tog područja, kako bi nam se ukazala šansa da pokažemo svoj sabur, pa da na osnovu njega napredujemo ka svom cilju.

 Kada ne bi bilo koristi od ljutnje, ona ne bi ni postojala. Korist je u tome da budemo strpljivi pri susretu sa njom. Bez položenog ovoga testa, mi ne možemo dobiti unapređenje.

Sabur je ključ za Uzvišene postaje, i taj ključ se kuje u suočavanju sa mrskim situacijama, u kojima će sabur nadvladati našu srdžbu. Znači, srdžba je mač sa dvije oštrice: ako mu dobro stegnemo dršku, bićemo u stanju sa njim rastrgati zastore koji zasljepljuju naše srčane oči, ali ako taj mač padne u ruke našeg neprijatelja, to može biti fatalno po našu vjeru.

 Es-selamu alejkum onima koji nas slušaju! Ono što dođe iz srca ulazi u srce, ono što dolazi sa jezika dođe do jezika i nestaje. Stoga morate ponizno tražiti da vam se daruje razumijevanje Pečata Poslanika s.a.v.s.. Ako ne tražimo razumijevanje bićemo prepušteni ovom našem slabašnom biću, samo onome što možemo čuti i što možemo držati u glavi. To je kad je rob zatočen u samome sebi. Kao baterija unutar instrumenta. Kad je baterija potrošena instrument se ugasi. Zbog toga nam je potrebno da postignemo vezu putem jednog od nebeskih učitelja kako se naše baterije ne bi potrošile. Njihova imena nalaze se u svetim knjigama i u Kur`anu Časnom, oni su ‘vasilin’. Vasilin znači – oni koji su dostigli stepene nebeske snage i koja sa tih visina dolazi u njihova srca. To su vasilin, oni su konektovani ljudi.

Danas na ovoj planeti žive milijarde ljudi ali možda možete naći samo `šaku` ljudi koji su vasilin i dostigli su te stepene nebeske snage. Stoga trebamo i mi pokušati dostići stepen snage koja je na nebeskim nivoima. Destur ja Ridžal Allah, prvi nivo koji osoba može postići je najslabiji stepen. Kad neko dođe do drugog nivoa, postaje snažniji, do trećeg jos više, četvrtog, petog, šestog dok se do sedmog dolazi kad ljudi dostignu kompletnu snagu u svojim nebeskim nivoima. A njima nije potrebno da koriste baterije, s tim je završeno. Ako želite dostići nebesku konekciju morate tražiti nekoga ko vas može uzeti za ruku, osobu kojoj je to dato i ostvariti tu vezu. Da svi školovani ljudi donesu svoje znanje i stave ga pored Nebeskog znanja nekoga ko ima naslabiju vezu, ono ce izgledati kao kap u Okeanu.

Zato osobe ovlaštene za rabitu ne uzimaju znanje iz knjiga. Njima su podareni nebeski atributi kojima mogu doći do ljudi. A takvo znanje nam je danas potrebno jer sa znanjem koje ljudi sad imaju ne mogu doci ni do prvog nivoa Neba. Moraju biti sa vasilinima, sa nekim ko je dostigao bar prvi nivo Neba, a način za to je rabita.

Šta je rabita? To je veza od srca do srca. Mnogi neupućeni ljudi negiraju postojanje rabite. Oni se nalaze ispod nule, ne iznad, njihov nivo je ispod nule ili nisu ni na kakvom nivou. Takvi su ljudi koji poriču rabitu. Onim ljudima koji postignu vezu rabita podučava ili daje realnost putem koje mogu doseći nebeske nivoe. To ne možete uraditi avionima tipa Konkord. To ne možete postići raketama, ne, rakete idu ka gore ali ne mogu ostvariti vezu ni sa čim i vraćaju se. Veza moze biti samo putem nečeg sto je istog kvaliteta. Čovjek može činiti rabitu sa nebeskim bićima jer posjeduje duhovnost, ima dušu koja pripada nebu. To se ne moze dotaći, nema masu, ali funkcioniše. Znači ljudi koji koriste rabitu traze vezu putem svoje duše, putem svog duhovnog tijela. Ono to može postići i to je rabita.

Međutim, puno neupućenih ljudi pokušava ovo opovrgnuti. Kad poričete rabitu vi poričete poslanike. Jer svaki je poslanik povezan sa Melekom Objave, to je vahj. Bez rabite, te veze koju ne možete dodirnuti niti vidjeti, ne može se biti sveta osoba na zemlji. Svi sveti ljudi (evlije) moraju imati vezu duhovnim tijelom. Ona nije putem njihovog fizičkog tijela. Ako želite stići negdje vašim fizičkim tijelom, na primjer ako želite njime učiniti rabitu odavde do Mjeseca, to ne možete učiniti. Bićete sagoreni i pretvoreni u pepeo. Fizičko tijelo je spaljeno jer je ono materijalno, sačinjeno od elemenata sa ove planete. Evlijama to ne treba. Veza, rabita, je za duhovno tijelo. Rabita sa obje strane mora biti istog kvaliteta. Čovjeku je podarena takva moć sa neba u naše duše, koja ne pripada materijalnim tijelima. Ona može povezati naše duše sa melekom, ali nikad neće povezati naše fizičko tijelo. Čak ni tijela poslanika. Čak ni Pečata Poslanika, s.a.v.s. Kad bi mu Objava dolazila, on bi napustio fizičko tijelo a njegovo originalno duhovno tijelo dolazilo bi u rabitu sa Melekom Objave. Ovo fizičko tijelo ne može podnijeti takvo nešto, bilo bi spaljeno. Zato je u islamu rabita jedna od najvažnijih realnosti a istovremeno i jedna od najtežih za razumijevanje.

Rabita se spominje u Časnom Kur'anu: ”Ja ejuhellezine amenusbiru ve sabiru ve rabitu” – ”O vjernici, budite strpljivi, budite izdržljivi, budite oprezni i budni za borbu“ (Ali-Imran, 200. ajet). To je sveta komanda za rabitu.

Kako mogu negirati rabitu? Časni Kur`an govori nam da je koristimo. Sada sjedimo zajedno. Rabita nam ne treba kad sjedimo licem u lice. Ali kad ste odsutni kako mozete doći do odsutnog tijela. Kako naše fizičko tijelo može doći do te osobe. Ono to ne može podnijeti. Tada moramo koristiti naše duhovno tijelo koje pripada nebu. Ovo je važna stvar za koju hiljade učenjaka nisu u stanju da daju razumijevanje ili objašnjenje.

Slušaoci, nemojte slušati mene, ja ne znam ništa. Ali duhovnost koja je dar s neba i kojoj se približavamo odgojem i izolacijom, može ostaviti naša fizička tijela da stoje kao stijena i koriste tu snagu koja pripada nebu, a naše duhovno tijelo stići će tamo.

Jučer sam u novinama vidio da je jedan od najvećih teleskopa dosegao do nekih veoma dalekih zvijezda. To je samo njihova mašta. Koliko daleko je to odstojanje odavde, od naše galaksije do tih ogromnih zvijezda i galaksija? Iznenađen sam. Kažu 15 milijardi svjetlosnih godina. Tevba, estagfirullah. Razumijete li? A kažu da svjetlosti sa Sunca treba samo sedam ili osam minuta da dođe do ovdje. Mora biti nešto pogrešno u njihovim glavama, šta je to? Kako mogu doseći tu udaljenost? Oni zavaravaju ljude ali tu mora postojati i neka mudrost. Ako osoba u sebi ima mudrosti, može shvatiti da su takve udaljenosti moguće. Ne kažemo da je nemoguće. Moguće je, ali ja samo prigovaram na taj izvještaj i kažem da ne znaju čak ni šta je iza Sunca čija svjetlost dopire ovamo za samo sedam minuta. Ne mogu znati a tako je blizu Zemlji, samo 5-6 minuta odavde. Kako mogu reći nešto o udaljenosti od 15 milijardi svjetlosnih godina! Kakva je to glupost!

Ali to pokazuje Azametul-Halik, veličinu Stvoritelja. Jer ako mogu izvještavati o 15 milijardi svjetlosnih godina, iza mogu biti ne milijarde nego trilijarde godina rastojanja. A ako dospijete tamo možete dostići i druge udaljenosti odatle, možda hiljadu kvadriliona svjetlosnih godina. Allahu ekber. Allahu ekber.

Mi tražimo konekciju. A oni su na pogrešnom putu sa tim istraživanjem. Ne, to nije istina, jer naše fizičko tijelo nikad ne čini rabitu ka ovim zvijezdama. Samo putem svoje duše koja pripada nebu možete doseći takve distance i ne treba vam 15 milijardi, sto trilijardi ili 1000 kvatriliona svjetlosnih godina. Ne, to je samo tren oka. Ova rabita koju naučnici nikad ne shvataju je nešto drugo. Zato što je njihovo znanje samo iz redaka knjiga i ne mogu izaći iz tih redaka. Kako mogu dostići takve udaljenosti snagom svoga uma? To je nemoguće. Ali naša duša koja pripada nebu može doseći te udaljenosti za tren oka, i puno više od toga.

Ljudi, pokušajte nešto razumjeti. Novine mogu izvještavati o takvim stvarima koje naš razum ne može pojmiti, dok naša duša kaže – da, zašto da ne. A ti ljudi ne koriste svoje duše, svoju duhovnu moć jer nemaju nikakve veze, nebeske konekcije, ništa. Postojanje rabite je najvažnija stvar u religiji. A sada naši neupućeni doktori ili neupućeni školovani ljudi negiraju rabitu. Da nema rabite – kako biste živjeli na Zemlji?

Allah dž.š. kaže: “Ve fis-sema`i rizkukum ve ma tu`adun” – ”A na nebu vam je opskrba i ono što vam je obećano” (Ez-Zarijat, 22. ajet). Razumiju li oni arapski? Ako ne razumiju mogu prostudirati prevod i biće im malo jasnije. Allah, Allah, Subhan Alah, Allah, Allah, Sultan Allah.

Ko ste vi? Ko ste? Bez rabite, veze od zemlje do neba, vi ste ništa, vi ne znate ništa, ne vidite ništa, ne čujete ništa, ne razumijete ništa. La havle ve la kuvvete illa billahi Alijjil-Azim. Allah, Allah, Sultan Allah. Azametub Rabbuna Dželle Dželaluhu.

Ovo što mi govorimo je samo kap, jedna mala kap iz beskajnih okeana moći Kudretullahi, moći okeana Gospodara Neba. Razum ima granice, zato koristite svoju dušu da budete mumini. Čitanjem knjiga nećete postići konekciju jer knjige vam samo mogu pokazati šta postići vašim fizičkim tijelom. Ako vaše duhovno tijelo nije prisutno zajedno sa fizičkim tijelom onda ne razumijete ništa.

Allahu ekber, ja Rabbi Ti znaš, mi ne znamo ništa. Ništa ne znamo. Možemo reči da smo sretni.

Vi koji nas slušate znate da u tamnoj noći svijetli bezbroj zvijezda a ljudi ih gledaju, odmiču se od fizičkog tijela i priželjkuju da dostignu svoje stvarno biće. Sa ovakvim stvarima o kojima sada govorimo to je tako lijepo. Mi razum upotrebljavamo samo malo da bismo shvatili stvari oko sebe. Ali granice naše duše stalno postaju šire i šire. Ponekad zapadnjaci slave Novogodišnju noć uz vatromet, e to je slično kao kada duša doseže izvan materijalnog tijela, tako je lijepo, jurite u Okeane Ljepote. Ne možete to zamisliti. To je blagoslov rabite. Rabita je najvažniji ključ za otvaranje tajnih riznica neba. Oni ljudi traže da dostignu nešto kroz svemir, ali svemir je ništa. Mi tražimo Kraljevstva ili Okeane. Čitav naš svemir, naš univerzum, je samo kao jedna tačka.Ljudi, dođite i poslušajte, dođite i razmislite o ovome.

Neka nam Allah oprosti i podari nam pravu vjeru kako bismo razumjeli! Amin, amin, amin. Fatiha.

Jednom je jednog dječaka ugrizao pas. Te noći dječak je počeo da jauče od bolova. “Što plačeš sine?”. Reče: “Ujeo me pas”. Otac ga upita: “Zašto i ti nisi ujeo njega, sine?” Dijete odgovori: “Ali oče, pa ja nisam pas”. Ova priča je dovoljna da bi se naučila lekcija. To je jedna od priča Šejha Sadi Širazija. To nije jedna od naših priča ali kome god pripadala, trebamo je ispričati. Ovakve riječi mudrosti koristile su hiljade evlija, šejhova i uleme kako bi vodili ljude. Svi su oni djelovali da bi podučavali ljude. Ali u današnje doba se naročito čini sve moguće da bi se ljudi učili kako postati divlje životinje a ne kako postati ljudska bića. Gdje god pogledate ljudi slijede stvari koje ih vode divljaštvu, koje ih podržavaju u tome i oni idu za tim. Uče o lošim stvarima a ne o dobroti. Dječak je rekao da on ne može uzvratiti ujed jer nije pas. Zato nemojte padati na isti nivo sa ljudima koji nisu dospjeli nigdje. To je ispravan put. Međutim, to se danas naziva samoodbrana. Ponos čovjekovog ega natjera ga da učini grijeh, tako kaže Allah dž.š. Kad kažete nekome da je došlo do nerazumijevanja, taj se raspravlja s vama. Svađa se s vama. Ne može podnijeti da mu kažete ni riječ. Naročito ne prihvata neki savjet. Danas ako galamite na ljude oni će to prihvatiti, to im se sviđa. Ako im date savjet oni će galamiti na vas. Svađaće se s vama. Ljudi vole galamu, nikada im ne dajite savjete jer će se odmah s vama posvađati. Galame i svađaju se. Kažu: “Meni da treba dati savjet? Ne treba mi nikakav savjet.” Allah, Allah. Očito im savjet nije potreban. Pitali su jednom devu: “Odakle dolaziš”. “Sa kupanja”. “Aha, pa vidi se to po blatu na tvojim nogama”. Ako dolazi s takvog mjesta hoće li imati blata po nogama? Naravno da će biti mokre od blata. To vam je tako. Ako čovjek kaže da mu ne treba nikakav savjet onda možete shvatiti njegovo stanje.

Nije mu potreban savjet. Znate li bizone? Svako jutro kad se probude oni ako nađu baru punu blata i prljavštine i kupaju se u njoj. Kupaju se svaki dan. Oni vole vodu. Ne mogu nijedan dan bez kupanja. Uđu u vodu, plivaju i potpuno su prekriveni nečistoćama. Oni za sebe kažu da dolaze iz kupatila. Kakvog kupatila? Kažu – nemamo tuš ali možda će nam u budućnosti napraviti tuševe, nadamo se tome – kažu bizoni. Ljudi 20.-og vijeka ne prihvataju da budu prljavi. Kažu za sebe da su čisti. Zato ako im date savjet, oni ga ne prihvataju. Da dođe Poslanik, rekli bi – nama Poslanik ne treba. Oni su sjeme Ebu Džehla, znate ko je on bio? Je li postojao u ta vremena ječam i kukolj? Jesu, postoje i danas još uvijek, nisu izumrli. Pa tako i među ljudima postoje oni koji su dragocijeni i oni koji nemaju vrijednost. Ječam, pšenica, kukolj svi su zajedno. Njihova sjemena još uvijek postoje. Ebu Džehli nisu izumrli. U vrijeme našeg Učitelja s.a.v.s. Ebu Džehl bio je vođa otpadnika. Nakon toga, njegovo sjeme se nastavilo. Danas im nema broja. Čak ni kompjetur ne može prebrojati Ebu Džehle, toliko ih ima. Da nas Allah dž.š. ne svrsta među njih.

Kad se čovjekov nefs sastane sa šejtanom tad se rađa zlo. Jer naš ego je ženski šejtan. U Kur'anu stoji: “Uistinu duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar tvoj smiluje” (Jusuf, 53. ajet). Ko želi Allahovu milost i kaže – Ja Rabbi, ne prepuštaj me mome egu, takve će Allah dž.š. zaštittiti. Kako može preživjeti neko ko ne traži Allahovu podršku? Kad neko upadne u živo blato pokušava da se spasi, ali dok se bori on tone sve dublje. Zato mu neko izvana mora dodati ruku, baciti štap, konopac, točak. Bez tuđe pomoći ne može izaći iz tog živog blata. Svaki put kad pokuša iskočti samo ide dublje. Iz tog razloga je naš Učitelj s.a.v.s. molio Allaha da nas zaštiti od pada u ruke naših nefsova. Nefs nas načini nevjernicima u jednom jedinom trenu. On ide i ide putem vjerovanja a onda, kako stoji u Kur'anu: “Pa su opet postali vjernici i ponovo postali nevjernici, i pojačali nevjerovanje” (En-Nisa, 137. ajet). Nefs nam ne dozvoljava da idemo pravim putem. Čim pronađe način on slijedi šejtana. Ako dođe smrt dok se slijedi šejtan, ta osoba umre kao nevjernik. Allah dž.š. pitaće u kakvom se stanju zatekao Njegov rob? Je li mu lice bilo okrenuto Meni ili na drugu stranu? Uzvišeni Allah će pitati, On zna sve ali pita i Njegov rob će Ga čuti. U kom pravcu je bilo lice čovjeka koji nije znao za Kiblu na dunjaluku? Ali kako god u mezar postavite dobrog roba, gdje će se on okrenuti? Prema Kibli. Zat znači jedan od Allahovih evlija. On je pokoran Allahu dž.š. Nikada se ne pokorava šejtanu. Kad su jednom takvom zatu pokušali da zaokrenu lice, on je otvorio oči i rekao: “On dž.š. već je moje lice okrenuo, nije tvoje da ga okrećeš”. Čovjek je rekao: “Ja Sejjidi, pa ti si u kaburu a nisi mrtav”. Evlija mu je odgovorio: “Radi svoj posao”. Ljudi donose salavat jer je Junus Emre umro. Životinje umiru a ne ljudska bića, zar nije Junus tako rekao? Kur'an kaže: “I neka se ničega ne boje i ni za čim ne tuguju Allahovi štićenici” (Junus, 62. ajet). Šta je evlija rekao – On dž.š. okrenuo je moje lice. Nema koristi da ga vi okrećete ovako ili onako. Nema svrhe ako vas On dž.š. ne okrene ka Kibli. A kad vas okrene? Na dunjaluku, ako ste okrenuti Njemu to je Kibla vašeg srca. Ne brinite se! Zar nije Hadžadž ubio Poslanikovog ashaba Zubejra bin el-Evvema? On je bio Mubarek Zubejr. Kad mu je htio odrubiti glavu tražio je da Zubejr okrene svoje lice od Kible a on se nasmijao. Upitan zašto se smije, Mubarek Zubejr je odgovorio: “Smijem se jer sam pokoran Božjoj volji a ona je tebe poslala da me ubiješ”. Spustio je svoju glavu i ona mu je odrubljena. Kasnije, kad je zalim Hadžadž umro i pojavio se ljudima u snu, pitan je kako Allah dž.š. prema njemu postupa na ahiretu. Rekao je da koliko je ljudi pogubio, toliko puta je njega Allah dž.š. pogubio. Ali za pogubljenje Poslanikovog s.a.v.s. ashaba Zubejra, zauzvrat je pogubljen 70 puta. Kao pouka je pitanje – u kojem pravcu je usmjereno vaše srce? U kojem pravcu gledate na ovom svijetu? Ako učinite jedan korak slijedeći šejtana gotovi ste. Umirete kao nevjernik. Bićete pitani za kim ste išli. Ako slijedite šejtana gotovi ste, u velikoj ste opasnosti.

Nema malih grijeha, svi grijesi su veliki. A zašto? To je suprotstavljanje Allahu dž.š.. I kad činite manje grijehe i tad se takođe protivite Allahu, ali s velikim grijesima vi ste mu nepokorni. Ne usuđujte se da se suprotstavljate Allahu! Ne radite velike grijehe i ne bunite se protiv Allaha. Kad govori o malim grijesima, ulema, da im Allah otvori vrata milosti, objašnjava to kao da se ummetu olakšava odgovornost. Jer je puno ovisnosti o malim grijesima. Naša ulema puši duhan. Zašto? To je njima mali grijeh od kojeg nema štete. Da kažu da je to veliki grijeh propali bi. I ne znaju šta uče dok su u mihrabu. Ako se mali grijeh ponovi tri puta on postaje veliki grijeh. Mali grijesi umanjuju se i nestaju učenjem istigfara. Ako ste uporni u malom grijehu, on onda postaje veći i veći i na kraju prerasta u veliki grijeh. Čuvajte se malih grijeha. Jedan velikan puno je plakao kad je bio dijete. Pitali su ga zašto plače a on je odgovorio kako se boji da ga Allah ne baci u džehennem. “Ali sine, ti si mali, Allah neće tebe opeći”, a on reče: “Gledam majku dok loži velika drva, ona ubacuje i male tanke grane u vatru”. Vidite kako je pametan taj mudri evlija.

Da nam Allah podari da se iskreno pokajemo. Živimo u vremenu teškoća. Ali zato stepen koji mi možemo postići nije mogao postići ummet u prošlosti. U prošla vremena, vlade su bile protiv nevjerovanja, ratovale su protiv kufra. Nisu davale nikakvu priliku nevjerovanju i zato je ranije muslimanima bilo lako klanjati, postiti, učiti Kur'an. Imali su dostupne medrese, džamije, tekije, tarikat, šerijat. Niko nije smio ništa reći, odmah bi odsijecali jezike ili glave. Ljudi su u ta vremena mogli lako održavati svoj muslimanski identitet. Oni su živjeli islam onako kao što je islam želio da ga žive. Bili su ohrabreni, zaštićeni, sačuvani. Ali danas se islamu ne dozvoljava da diše. U ranijim vremenima nije se dopuštala mogućnost za kufr. Danas je suprotno jer vlade ne daju islamu šansu, ne spominju islam otvoreno. Pogledajte samo slavu islama. Mi nemamo ništa, nemamo ništa. Ali pored Allahove veličine i moći, oni ne mogu izgovoriti da su protiv islama, nego to maskiraju drugim riječima. Allahu Ekber. Šta mi muslimani imamo danas? Od nas su uzeli veliki štap i udaraju nas po glavi. Mi nemamo fizičke snage. Zbog naših gadosti nemamo uopšte ni duhovne snage. Danas nijedna vlada nije hrabra da javno nešto kaže iako su protiv islama i napadaju islam. Armije, avioni, bombe, puške, flote… Ne kažu da im je meta koju gađaju islam. A kakva je slava islama! Neprijatelji govore ovo i ono ali ne mogu se obratiti muslimanima direktno niti pokazati da su im oni meta. Igraju prljave igre. Da nas Allah dž.š. održi čvrstima na putu ka Istini.

Ja Rabbi, zbog onih koji žele Božje Kraljevstvo, ja Rabbi, Ti uništi kraljevstvo šejtana.

Bi hurmetil-Habib, bi hurmetil-Fatiha. 

Sva ta dobra energija, svo pozitivno zračenje koje dolazi od takve osobe doći će i do vas i pretvarati vas u skrušenog, iskrenog čovjeka. Kad vidite kako se ponaša ta osoba i vi ćete početi da se ponašate isto. Danas ljude liječe pomoću lasera. Prije nije postojala takva tehnologija. Sada ako imate neku bolest, taj problem rješavaju laserom. Šta onda mislite o laserskoj svjetlosti poslanoj iz srca jednog takvog iskrenog roba onima koji sjede u njegovom prisustvu? Naravno da će promijeniti stvari. Kako svjetlost lasera liječi bolesne ljude tako će i laserska zraka koja dolazi iz srca iskrene osobe liječiti ostale. Zato će uzajamno djelovanje dobrih ljudi zajedno donijeti još više i više energije i postaće kao atomska reakcija; to je kao nuklearna reakcija gdje jedno djeluje na drugo, jedan atom utiče na drugi, to se duplira i utrostručava i dolazi do lančane reakcije, poput fisije i fuzije. Energija će se povećavati kad iskrene osobe sjede zajedno. Ove energije će se sjedinjavati jedna s drugom i postajati veće i veće. Zbog toga je potrebno sjediti na ovakvim skupovima jer je to važno za nas. Šejh Abdullah k.d. rekao je: “Ta okupljanja bitna su za svakog pojedinca da bi povećao svoju sposobnost i kapacitet primanja svih ovih nebeskih manifestacija.”

Vi proizvodite samo negativnu energiju, kad radimo van kuće i u našem svakodnevnom životu, previše je negativne energije oko nas. Nećete moći da primite pomenute manifestacije zbog loše energije koja vas okružuje. Ali ako dolazite na skupove zikrullaha, spominjanja Allaha dž.š., to će vas potpuno izmijeniti jer će primanje te energije promijeniti lančanu reakciju da postane spajanje i pomoći vam da primite dobre manifestacije. Šejh Abullah rekao je da održavamo te skupove makar jednom sedmično.

Na svakom susretu u ime Poslanika s.a.v.s. na koji dolazimo iz ljubavi prema Sejjidina Muhammedu s.a.v.s., iz ljubavi prema njegovim nasljednicima, ljubavi prema evlijama, mi ćemo biti počastvovani. A svaki put ta počast je drugačija. Ne dobijate dvaput isto. To je nemoguće, značilo bi da je Allah dž.š. siromašan. Ni govora. Jedno od Njegovih Imena je el-Ganijj. Mi smo siromašni pred Allahom ali On dž.š. je Bogat. Sve je pod Njegovom komandom, pod Njegovim naredbama. On je ovo sve stvorio pa je On el-Ganijj – Bogati.

Bogata osoba ne poklanja vam istu stvar dva puta. Danas vam da nešto ali sutra ne može ponoviti isto nego vam da nešto drugačije. Ako je tako kod bogatih ljudi, zamislite tek kod Allaha dž.š. Svakog trenutka On daje nešto drugo. A to što On daje nije od višeg ka nižem – to mora biti od nižeg ka višem. Stoga ako nam je danas dao ovoliko rahmeta, sutra će biti toliko a prekosutra mora biti više i tako se povećava, nikad se ne smanjuje i svaki put je različito obojeno i različita je manifestacija Njegovog dž.š. Imena. To nije kao kod nas, mi nosimo istu odjeću. Recimo da imamo sedam vrsta odijela. Svako nosimo jedan dan u sedmici pa sljedeće sedmice opet ponovo. Svevišnji Allah je el-Ganijj. On ne može ponoviti dvaput, mora biti nešto novo svakoga dana. Ne možete nositi dvaput istu stvar. Allah dž.š. ne poklanja nešto dva puta. On uvijek daruje više i više. Ako se sastajete svake sedmice i obavljate zikrullah; bićete odjeveni odjećom drugačijom od prethodnog puta.

Počnete li prisustvovati ovim skupovima od svoje petnaeste godine, u zrelosti, pa sve dok ne umrete, tada vam Allah dž.š. poklanja a ne oduzima. Jer On je el-Kerim – Plemeniti: kad vam nešto podari On je u tome plemenit. Ako je običan čovjek plemenit, neće vam nešto dati a sutra tražiti to natrag. Šta onda mislite o Onome Koji je plemenitost stvorio? Kad poklanja, On dž.š. ne daje u malim količinama. To ne dolikuje Njegovoj Veličini, Njegovoj Velikodušnosti, kad On daje to je bez računa. Ne možete to izračunati.

On uvijek poklanja a od nas samo traži da uzmemo. Zato kad nešto dobijete a učinite grijeh, On dž.š. ne uzima nazad ono što vam je dao. Što je dao, dao je. Vi ste počinili grijeh – e to je nešto drugo. To se bilježi kao loša stavka u vašem dosjeu. Ako se pokajete odmah bude izbrisano. Allah dž.š. naredio je melecima s desne strane: “Ako neko uradi nešto dobro, odmah to upišite. Ako neko uradi nešto loše nemojte pisati jer će se možda pokajati u roku od 24 sata.” Šta onda trebamo raditi? Vrlo je jednostavno jer nam je Allah dž.š. dao razum. Ako uradite nešto loše, pokajte se. Recite: “Ja sam slabi rob”. Recite: “Tubtu il-Allah.”

Puno ljudi se svađa međusobno. Kad se pojavi ljutnja, ona ne razlikuje dijete od majke, majku od oca, ženu od muža, brata od sestre. Kad ljutnja dođe šejtan je tu. Kako ćete znati da je on tu? Ako ste ljuti i bijesni, znači da vas je sotona uzjahao. On tada vrlo lahko jaše i to čak bez uzdi, jaše vas bez njih. Zar vam ovo treba?

El-Fatiha.

Ali ako radite za Allaha dž.š., kad učinite dobro djelo Allah će vas nagraditi. Obično je to jedan sevap-nagrada, ali Allah dž.š. to već registruje kao barem deset sevapa. Može ići od 10 do 700 sevapa pa čak i još više, samo Allah zna koliko. Čim rob uradi nešto dobro, Njegova dž.š. darežljivost to beskrajno uzvraća. Kod Allaha nema ograničenja. Ljudski razum ne može dosegnuti do ovakvih stvari. Stoga Mevlana kaže – neka vam ruka uvijek bude u hajru. Koji god hajr da učinite čeka vas nagrada, misli se i na materijalnu i na duhovnu sadaku. Nije sve u novcu jer i osoba koja nema novca može i dalje davati sadaku tako što može činiti sve vrste dobrih djela, može ibadetiti. Sve to je sačuvano za ahiret. Sve što učinite u smislu dobrih djela je mahfuz – dobro sačuvano kod Allaha dž.š.

Na ahiretu ćete gledati i tako ih vidjeti da ćete reći: “Kako ovo? Mislim da nisam ovoliko učinio. Odakle sva ova dobra djela?” Toliko ćete biti iznenađeni. Riječ “tedžiduhu” u navedenom ajetu znači – “naći ćete to”. Međutim, pošto današnji ljudi imaju slab iman oni misle da nikad neće umrijeti i napustiti ovaj život i zato ne mare puno da njihovi poslovi rezultiraju hajrom, nego nastoje uživati u svemu što imaju. A Allah Svevišnji za jedno dobro može dati i 10.000 puta više ako tako i dalje nastavite. Ali s druge strane, raditi dobra djela nije jednostavno.

Nakon ajeta, na hutbi je spomenut i Poslanikov s.a.v.s. hadis: “Džehennem je zastrt uživanjima i strastima….” Šehvet ili egoistične želje podrazumijevaju gledanje u zabranjeno, laganje, gibet ili ogovaranje, otimanje tuđeg novca, ubijanje ljudi, opijanje, drogiranje – sve moguće loše stvari spadaju u šehvet i njima je zastrt džehennem. Zbog svega ovoga vi ne možete vidjeti šta je iza tog zastora. Ljudi se pitaju zašto je teško kad se želi učiniti nešto što je hajr a vrlo je lahko učiniti grijeh. Zato što nefs to voli i tada se on ne umara. I hadis se nastavlja dalje: “…dok je džennet zastrt poteškoćama.” Šta predstavlja taj zastor? To je činjenje dobrih djela jer je njih teško provoditi. I tu imate zastor i od zastora ne možete vidjeti džennet. Što znači da kad osoba griješi to ide lahko ali kad krene da uradi nešto dobro, na primjer ibadet, tu su teškoće, a njima je zastrt džennet. Mnogi kažu da ne mogu klanjati pet puta dnevno, čak im je preteško klanjati i samo dva rekjata dnevno jer osjećaju veliku težinu i umor. Da osoba može vidjeti džehennem iza zastora svojih strasti ne bi radila loše stvari. Ali ne može vidjeti jer ga egoistične želje prekrivaju kao paravan.

Dok je džennet zastrt poteškoćama – njegov zastor su tegobe. Kad neko radi stvari koje je teško raditi, jedan po jedan zastor će se sklanjati. Taj čovjek postaće zadovoljan i onda može raditi lakše.

Sve će se udružiti protiv vas da ne biste uradili dobre stvari. Bilo da je to namaz, davanje sadake, zekjata ili odlazak na hadž, samo da vi to ne učinite. Mali procenat ljudi može sve obavljati pa čak i u muslimanskim zemljama. Od dvije milijarde muslimana na svijetu ni 200 miliona ne radi sve to, možda samo 10 posto. Ovo je naravno borba sa egom i nije se moguće izboriti sve dok vam je iman slab. Kad ste sami nije jednostavno postići jak iman jer je teže čovjeku djelovati ako nije zajedno sa džematom, sa dobrim džematom. A to se najčešće postiže kroz tarikat gdje vas Šejh vodi. On vas lagano može odvesti od najnižeg do najvišeg stepena InšaAllah. Ljudi su slijeđenjem Šejha spašeni od zla svog ega i uče kako ga kontrolisati. A zastori nestaju i tada su u mogućnosti vidjeti iza tih svojih želja i svojih tegoba. Bez obzira o kakvim se teškoćama radilo, poput siromaštva, bolesti, borbi, iza svega, kad pretrpite nevolje, tamo je džennet. Da čovjek može vidjeti džennet ove nevolje za njega ne bi predstavljale ništa. A da može vidjeti džehennem, ne bi čak ni svoju glavu okrenuo za željama zbog veličine džehennema. Ali on ih jednostavno nije u stanju vidjeti jer se pred njim nalaze svi ti zastori.

Danas je posebno teško naći dobrog Šejha ali Ehamdulillah mi smo sretnici jer smo pronašli Mevlanu Šejh Nazima. Vrlo smo sretni i molimo Gospodara da mu da dug život i da InšaAllah nas zadrži uz njega i na ovom i na budućem svijetu.

Bi Hurmetil-Fatiha.

 Znanje ‘ilmu leduni koje je Hidr a.s. posjedovao nije bilo u skladu sa vanjskim šerijatom koji je objavljen Musau a.s. Ono se podudaralo u svojoj unutrašnjoj istinitosti ali ne u svom vanjskom pogledu. Postoji istina u šerijatu i svakako da se ‘ilmu leduni ne može odvojiti od istine šerijata. Stoga kad je Hidr a.s. uništio brod a Musa a.s. ga grdio zbog toga, to je bio vanjski Musaov šerijat koji je prigovarao. A za Istinu kao unutrašnji aspekt šerijata, kad je Hidr a.s. objasnio zašto je to uradio, istina šerijata odobrila je taj potez i potvrdila – da, upravu si.

 Međutim, našim vanjskim poimanjem mi ovo ne možemo prihvatiti. Ali prema našoj unutrašnjoj istini to se slaže i spoljašnji aspekt šerijata potvrdio je da su postupci Hidra a.s. u redu. Iz tog razloga Hidr ga je tri puta istestirao i vidio da Musa a.s. nije u mogućnosti da prevaziđe vanjsko znanje koje mu je dato. Hidr a.s. ponudio mu je tri mosta kako bi on mogao preći u prostor Istine – Ako ne možeš ići jednim pređi na drugi, ako tuda ne ide onda idi na treći. Možeš ići na sva tri ako želiš – Musau a.s. ovo je bilo dovoljno i zato mu je Hidr a.s. na kraju rekao kako nema potrebe da i dalje ostane s njim. Ne bi prihvatio više prelazaka od ovoga, zato je prešao preko ta tri mosta. Ova vesila bila je ono zbog čega je Poslanik Musa tragao za Hidrom a.s.

 El-Fatiha.

Pogledajte, ja volim ovu fotelju, zato sjedim u njoj i pričam vama. Da je ne volim ne bih vam se obraćao odavde. Ramazan nas voli i zato nam svake godine dođe deset dana prije. Znači čak i Ramazan nas voli pa dolazi ranije deset dana. Pitali su Nasrudin Hodžu: “Šta misliš je li Ramazan sretan s nama, voli li nas, je li zadovoljan s nama i prihvata li naš post? Odgovorio je: “Naravno!” Na pitanje kako on to zna, rekao im je: “Svake godine on nam stigne deset dana ranije, eto zašto!” Tako kaže Nasrudin Hodža.

Zato kad krećete na put trebate ponijeti ljubav kao džeparac na vašem putovanju. Jer svi mi imamo svoje putovanje. Nekome počne kad se rodi, nekome kad je mlad, nekome započne u starosti. Svako ima duhovno putovanje ali se termini duhovnog puta razlikuju kod svakoga. I jos nešto… neki ga započnu jako rano poput mene jer sam ja u tome rođen, ali necu biti brži od nekoga ko je krenuo jako kasno. Jer takav je Allah dž.š. On započinje od deredže, nije važno što ste krenuli kasnije ili ranije, ne. Vi imate svoj stepen i počinjete odatle.

Ovo me podsjetilo na jednu lijepu priču.
Jednog dana nekom Šejhu je došao čovjek i postao je njegov murid. Šejh je počeo da tom muridu iskazuje puno poštovanja i puno odgovornosti. Bio je novi, tek na početku a svi muridi, baš kao i mi, počeli su biti ljubomorni. Pitali su: “Šta se ovdje dešava? Zašto? Ovaj je jučer došao! Mi ga i ne znamo a Šejh ga je postavio u fotelju, ja Hu! I daje mu toliko respekta, otkud to?” Znate kako je kad počnu ogovaranja, svi su se uključili. Tako se to proširilo među sve njih i doslo je do njihovog Šejha. Šejh je naravno za to znao ali sad su oni već počeli negodovati naglas: “Zašto, zašto, zašto?”
Šejh je okupio sve muride, održao jedan sohbet i na kraju sohbeta rekao: “Pitaću vas nešto i hoću da mi svi odgovorite. Da ste vi, estagfirullah, nije kufr, nije širk, da ste vi Allah Svemogući, šta biste uradili na ovom svijetu”? Oni počeše da odgovaraju, jedan, drugi, treći. Prvi reče: “Ja bih učinio da niko nije bolestan”. Drugi odgovori: “Ja bih dao da svi ljudi budu bogati”. Treći je dodao: “Učinio bih da svi budu visoki”. Pa su i drugi nastavili da bi željeli da su svi ljudi zgodni, lijepi, da bude ovako i onako, svako je iznio ono što je imao u svojoj glavi. Na kraju su došli do murida koji im se kasno pridružio. Upitan šta bi on uradio, odgovorio je: “Ja Sejjidi, ja ne bih promijenio ništa. Ne bih ništa mijenjao.” Kad ga Šejh ljutito upita zašto, on odgovori: “Ne mislim da znam stvari bolje nego Allah dž.š.” Šejh rece: “Vidite li! To je onaj koji je došao sa čistim nijetom. On nije kao vi!”

Stoga nije bitno da li dolazite ranije ili kasnije. Ovdje nema vremenskog rasporeda ili nekog programa. Ne, ako ste upisani na listu, kad dođe vaše vrijeme bićete sa Šejhom. Vaše vrijeme je OK i bićete s njim. Zato je Šejh Nazim uvijek u iščekivanju – ko mi sljedeći dolazi i ko je na mom spisku? Ko je sljedeći? Niko Šejh Nazimu ne dolazi slučajno. Sve je zapisano, sve je na svom mjestu. Ovo je vrlo važno da se razjasni kako funkcioniše Šejhov sistem.
Mi mislimo da sistem ne postoji, ali Šejh ima sistem i u njemu ima savršenstvo. U njemu je perfekcija. Ako on baci kamen na nas budite sigurni da će taj kamen nekoga pogoditi. Budite sigurni. Čak i da ne ide prema nekome, znajte da će nekoga pogoditi. Elhamdulillah mi smo sretnici jer nas Mevlana Šejh Nazim prihvata za svoje muride, prihvata da ga slijedimo i ukazuje nam čast da budemo njegovi muridi. Objasniću to ovako – on nam ukazuje čast i čini od nas istinske ljude, otklanja naše loše osobine, naš loši ego od nas i ne vidi našu životinjsku nego samo našu ljudsku stranu. Elhamdulillah, on nas je počastio humanošću i ljudskošću, da budemo sinovi Ademovi. I na nas on ne gleda nimalo loše.
On ne traži našu lošu stranu nego on traži ono što je u nama dobro. Kaže da ga zanima samo srce a srce je zlato, zanima ga naše zlato, naši dragulji. Ne zanima ga naše lice, jesmo li zgodni ili manje lijepi, ni jesmo li visoki ili niski. To njega ne interesuje. Interesuje ga samo srce. To je Mevlana Šejh Nazim kojeg toliko, toliko volimo. Zato te volimo Šejh Nazime, zato smo ovdje. Elhamdulillah. Ovo je jedna od najvažnijih stvari u našem zivotu. Mislim da nikome od vas gdje god da ide, ne prođe ni minut ili sekunda a da ne pomisli na Šejh Nazima. Mislim da je tako i evo još jedan primjer.
Ako čovjek voli neku ženu ili žena voli nekog čovjeka, izgledaće kao da je na ružičastom oblaku. Ne mislite ni na šta drugo. Ona ne misli ni na šta drugo. To je ljubav. Ali to je privremena ljubav. Kad se oženite i preuzmete stvarne obaveze, gdje je ta ljubav? Reći ćete da nema više ružičastog oblaka! Završeno! Ja Hu. To je Allah dž.š., On postavi ovaj mali trik da biste se oženili, inače niko ne bi ušao u brak. Ni muškarci ni žene. Ali uz duhovnu ljubav kojom volimo Mevlanu mi smo stalno na ružičastom oblaku, penjemo se.
Elhamdulillah da nam je Allah Uzvišeni dao ovako vrijednu ljubav radi koje smo svi na ružičastom oblaku i nije nam potrebno ništa drugo. Šta god da se dešava u svijetu, Elhamdulillah, mi imamo Šejhovu ljubav. Zato molimo Allaha dž.š. da Šejhu podari dug život i dobro zdravlje i znajući da on gore na spratu diše mi smo više nego sretni. A biti s njim ovdje i na budućem svijetu, to je pravi dobitak. Elhamdulillah, šukr ja Rabbi, šukr elhamdulillah.

Ve min Allahi tevfik ni hurmeti-l-Habib, bi hurmeti-l-Fatiha.