”Voli sva stvorenja za ljubav njihovog Stvoritelja’

Šejh Ismail effendi

 

Bismillahir-Rahmanir-Rahim.

 

Islamska vjera je lijepa, naša vjera je čista i bez greške. Može postojati greška kod njenih sljedbenika, ali ne i kod nje same.

Njihova greška pripada samo njima, i kao takva ne utiče na islam. Zato kažemo, naša vjera je lijepa i čista! Onoga koji je prlja, ona ga očisti. Onaj koji krene njenim putem, ona ga pročisti.

Danas se nalazimo u takvim okolnostima da se vrlo lahko može uvidjeti ko praktikuje islamsku vjeru, a ko je izvan nje. Ako se okrenemo prema Arabiji, mjestu odakle je islam potekao i uporedimo kakvo je to mjesto bilo prije dolaska islama, kako je to bila prljava zemlja vidjećemo kako i u kojoj mjeri ju je islam pročistio.

Oni koji su krenuli putem islama, oni su se očistili! Naš put je lijep put, zato se čvrsto njega držite. Oni koji na ovom putu traže grešku, takvi pronađu grešku samo kod sebe! Sve ono što pripisuju islamu, zapravo su njihove vlastite greške. Trebaš činiti hizmet na ovom putu da se očistiš, jer onaj koji uđe u čistu vodu taj izađe čist! Onaj koji uđe u blato bit će nečist. Zato se trudite da se očistite na ovom putu. Ne dolazi svako čist na ovaj put već upravo dolazi da se očisti.

Zato su vrata širom otvorena svima onima koji dođu u islam. Naš put je ovaj put i put našeg šejha k.s. je ovaj put. On je svakom otvarao svoja vrata, bez obzira sa kakvom namjerom je došao, vrata su bila otvorena. Svako je uzeo ono po šta je došao, ko je došao po duhovnost dobio je duhovnost, ko je došao po nešto materijalno također je dobio nešto materijalno, iako je šejh za te materijalne stvari govorio da su poput kamenja, bezvrijedne, za čim ne treba trčati. 

Naš teret je veliki, teret koji ćemo ponjeti s nama na ahiret, zato trebamo gledati da odemo sa što dragocjenim stvarima. Traži ono što je stalno, što traje! To će ti pomoći i na ovom i na onom svijetu. Trudi se da na ovom putu činiš hizmet i da činiš dobro na ovom putu, da činiš lijepe stvari za islam. Poslanik s.a.v.s. je govorio: ”Čak I ako znaš da ćeš sutra umrijeti, danas posadi jedno drvo.“ Učini ono što je u tvojoj moći da činiš dobra djela i hizmet. Svi oni koji u tebi vide dobar primjer i budu te slijedili i nakon tvoje smrti sevabi će ti se pisati. Ti zasadi, a neko drugi će ubirati plodove sa tog stabla, jer svi smo prolaznici kroz ovaj život. Ono što je stalno jeste ono što ćemo ponijeti sa sobom. Hizmet koji činiš, dobra djela koja činiš, oni će se i poslije tvoje smrti pisati. Vrata hizmeta su jedino i samo islam!

 Nema drugih vrata hizmeta. Svaki džemat i svaki tarikat, kao i svako ponaosob treba da čini hizmet islamu. Neće hizmetiti sebi niti svome džematu već islamu. Ako se bude činio hizmet zbog sebe ili svoga džemata, desit će se da će im se razići putevi. To je jedna od najproširenijih bolesti među muslimanima, da svako čini hizmet samo svome džematu ili samo sebi. U tome nema nikakve vrijednosti. Hizmet koji činiš trebaš da činiš za islam. Tada će on imati svoju vrijednost. 

Nekada davno, kada bi se sastajali pripadnici tarikata, oni bi se obraćali jedni drugima s poštovanjem. Postavljali bi pitanja, poput ‘ iz koje si bašte cvijet ‘ ili ‘ koje si ruže slavuj ‘ ili ‘ koje planine si potok’ jer su znali da svi putevi, tarikata, vode ka Allahu dž.š. i da su svi lijepi.

Zato jedni drugima treba da se obraćate s poštovanjem, bez obzira u kakvom je halu, stanju, osoba pred vama, bez obzira kom džematu, kom tarikatu, kom narodu pripada, pa ni koje je vjere! nije bitno kom narodu pripada niti koje je vjere, jer ono što čovjek radi to je samo između njega i Allaha dž.š.

Ono što nam treba biti bitno jeste, da se pred nama nalazi insan. Ne trebamo gledati na muslimane kao na one višeg stepena od nemuslimana. Naravno da smo mi ponosni što smo muslimani, na svoju vjeru, tarikat, na svog šejha, ali to nas ni u kom slučaju ne čini vrijednijim od drugih ljudi. Sve gledamo istim očima, jer mi zapravo ne znamo na kom smo stepenu. Istina je da smo izgovorili šehadet i da smo muslimani, ali mi nemamo nikakvu potvrdu niti garanciju da ćemo i umrijeti kao muslimani. Ako klanjaš i postiš ni to te ne čini vrijednijim od drugih, jedino da nam Allah dž.š. podari tu deredžu da budemo neovisni kao insani. A svakako su oni koji su počašćeni takvom duhovnošću od Allaha dž.š. i najskrušeniji, te oni sebe vide kao na najnižem stepenu.

Da takvi imaju kibur i aroganciju u sebi Allah dž.š. im nikada ne bi dao tu deredžu. Kao Poslanik s.a.v.s. nakon što su mu oprošteni svi grijesi, on je nakon toga nastavio još više da ibadeti, još više je bio pobožan. To tako ide, što se insan više približava Allahu dž.š. sve je više ponizniji i sve mu je veći edeb, pa takav sebe ne vidi kao nekog velikog. Zato nas naši ibadeti, ne odvajaju od drugih niti nas čine vrijednijim.

Naprotiv, da bi se približili drugim ljudima trebamo biti skrušeni, skromni. Tako je jednom jedan evlija ugledao jednog pijanicu i posmatrao ga je sa visine, obzirom da je u takvom halu, tada mu je Allah dž.š. poslao (na srce mu je došlo) da Allah dž.š. može u svakom momentu da zamjeni njihova mjesta, nakon čega se toliko postidio da je pao na sedždu moleći za oprost.

Zato trebamo znati da je svaka ljepota od Allaha dž.š. i svaki hizmet koji činimo, činimo to uz njegovu pomoć. InšAllah da nam Allah dž.š. podari da bez kibura i arogancije nastavimo put, da do kraja života inšAllah hizmetimo na ovom putu i da nam omogući da budemo sa onima koje volimo. Amin!

Fatiha.