Pečat poslanstva, naš Pejgamber Muhammed a.s. veli: “Pomaži svog brata koji je izložen zulumu a i onog koji zulum čini.“              

„O Poslaniče, lahko nam je razumjeti da moramo pomoći onome kojem se zulum čini, ali kako pomoći zulumćare?“    

„Zulumćare pomozi tako što ćeš zadržati njegovu ruku, tj. spriječi ga od činjenja zuluma! Na primjer zadržati nečiju ruku u kojoj je nož usmjeren prema drugom – način je da mu se pomogne. Ako ga ne spriječiš, puštaš ga da padne u duboku i mračnu jamu. Naš šejh je imao običaj reći: “Sinovi moji budite veoma pažljivi u izvršavanju svojih dužnosti, farzova. To nam Allah dž.š. naređuje.Tako treba postupati kada su u pitanju i postupci Božijeg Poslanika a.s. i njegove naredbe – i to vam je stroga dužnost, jer Poslanik a.s. nikada ništa nije radio bez Božije saglasnosti i zadovoljstva.“Prema tome, dužnost je činiti dobra djela. Ne treba propustiti nijednu priliku da se dobrota ispolji, bilo gdje, bilo kada, u bilo kojoj mjeri i obliku. Allah dž.š. ne otkriva koja djela Njegovih robova donose Njegovo zadovoljstvo. On ne otkriva Svoje zadovoljstvo u odnosu na mnogobrojna i raznolika dobra djela kako ne bismo nijedno od njih potcijenili. Ovo dobro zapamtite! Kada je preselio drugi halifa Omer r.a. neki su ga ljudi vidjeli u snovima i pitali kako ga Allah dž.š. pazi, a on im odgovara da mu je njegov Gospodar podario milost i rekao: “Omere, zadovoljan sam sa tobom jer si jednom šetajući ulicama Medine ugledao dječaka koji je uhvaćenom vrapcu stavio omču, pa kad god bi pokušao da poleti on bi ga povukao nazad. To je u tebi izazvalo sažaljenje i saosjećanje prema tom Mom malom stvorenju. Ja ti danas zbog toga darujem svoju milost.“

Pogledajte to je bio Omer r.a. gigantski stub u islamu i za vrijeme Poslanikova a.s. života a i poslije kada je bio halifa – jedan od najpožrtvovanijih boraca za islam svih vremena. Pa ipak mu Allah dž.š. ne spomenu ono što je za Islam učinio za vrijeme Poslanikova a.s. života već mu milost Svoju darova za jedno malo dobro djelo što je oslobodio jednog vrapca. Stoga moraš uvijek biti spreman da iskoristiš svaku priliku za činjenje dobrog djela.

Zato sam rekao našoj braći: “Pomozite ovog čovjeka sa teretom, ne oklijevajte i ne opravdavajte se govoreći mlad je i dovoljno jak da to sam nosi, ne treba mu pomoć.“ Moramo uvijek imati na umu da se svako djelo prema namjeri cijeni. Samo Allah dž.š. zna, a mi ne znamo za koje dobro djelo će nam podariti Svoje zadovoljstvo. Od Njega je naređenje da se prema svakom na najljepši mogući način odnosimo. Zar ne vidite kako je vaš Gospodar darežljiv i kako poklanja Svoju milost svima ne praveći čak razliku ni među vjernicima i nevjernicima. Jedan od Njegovih atributa je velikodušnost. Zato su pravi vjernici velikodušni i sa svim ljudima se vladaju na najljepši način, bilo da su vjernici ili nevjernici.

Ibrahim a.s. je jednom prilikom pripremio sofru. Imao je običaj da nikada ne sjedne za sofru dok ne nađe nekog ko bi mu se pridružio da s njim podijeli ono čime ga je Allah dž.š. opskrbio. Znao je da se u sjedenju i jedenju sa musafirom Allahov dž.š. bereket povećava i da se Njegova milost i naklonost spuštaju u zdravlju i imetku. Njegova su vrata kao i vrata svih Poslanika i dobrih ljudi bila otvorena musafirima, bez katanca na ormarima dostupna svakom ko ogladni. Tog dana kao i obično Ibrahim a.s. je čekao dok mu nije došao jedan gladan čovjek da zajedno jedu u njegovom šatoru. Kao i svaki drugi Poslanik jelo bi započeo spominjanjem Allaha dž.š.radi bereketa koji bi ´Bismilla´ obezbijedila hrani. Tako je učinio i ovoga puta. Pošto je izgovorio Bismillu svog je gosta pozvao da učini isto. Međutim gost će reći: “Ne, ne ja neću reći to što si ti rekao, jer ja ne vjerujem u tvog Boga, mi ne pripadamo istoj vjeri. Ja u vatru vjerujem i nju obožavam i jedan sam od pripadnika Nimrudova naroda.“ Nato će Ibrahim a.s.: “Vrlo dobro, ako ovoj hrani ne želiš pristupiti spominjanjem Allahova dž.š. imena nećeš je ni jesti!“ „Nema problema odoh ja“, odbrusi stariji vatropoklonik, ustade i odmagli. Dok je odmicao milju, dvije, Allah dž.š. ostavi Ibrahima a.s. da razmišlja a potom mu se obrati: “Moj prijatelju, šta to uradi! Što ne dopusti tom čovjeku da jede?“ – „Zato što poriče Tvoje postojanje i odbija spomenuti Tvoje ime, eto zašto sam ga najurio i ostavio bez hrane.“ Gdje si to naučio? To ne spada u Moja učenja.To su učenja prokletog šejtana. Ja ne želim da tvoj učitelj bude šejtan već da od Mene učiš.Pogledaj zar ne vidiš da Ja ne uskraćujem hranu tom vatropokloniku i opskrbu koju sam mu propisao? Tačno je da on ne vjeruje u Mene. Ali i pored njegovog nevjerovanja i nezahvalnosti Ja mu ne uskraćujem ono što mu je propisano pa zašto mu ti oduzimaš ono što sam mu Ja dao?“ Ibrahim a.s. se brzo pokaja pa otrča da stigne onog starca. Stid koji je osjećao zbog Allahovog dž.š. prijekora tjerao ga je da trči sve brže i brže kako starac ne bi zamakao. Pošto mu se Ibrahim a.s. primakao dižući za sobom oblak prašine, starac počne bježati čak i brže misleći da ga Ibrahim a.s. želi ubiti. Čekaj molim te, stani, o robe moga Gospodara, preklinjem te da se vratiš u moj šator i da jedeš sa mnom! Ne, ne za tvojom sofrom neću jesti! Molim te, vrati se i jedi sa mnom! O Ibrahime smiješno je to što radiš. Dok sam sjedio za sofrom ne samo da mi ne dade jesti, nego me i najuri, a sad juriš za mnom da me vratiš? Šta se desilo? Ako mi ne kažeš, ja se ne vraćam. O robe moga Gospodara, moj Gospodar mi je uputio prijekor zbog tebe zato što sam bio grub prema tebi i rekao mi: “ Ja ne uskraćujem nafaku mojim robovima čak i ako mi ne vjeruju; pa kad ja dajem čak i onim koji poriču moje postojanje zašto ih ti sprečavaš da se posluže onim čime sam ih Ja opskrbio?“ Eto tako me je izgrdio, pa te sada molim da mi oprostiš ,da se vratiš i jedeš sa mnom. Ovim riječima Allahova milost dirnu vatropoklonikovo srce. Suze mu natopiše oči, slijevajući se niz obraze pa zajeca. „O moj Gospodaru, 70 sam godina vatru obožavao umjesto Tebe, o Svemogući, pa i poslije tolikih godina obožavanja vatre, ona me prži kad god joj ruku primaknem. A Ti ,moj Gospodaru, toliko si milostiv prema svom nedostojnom robu da čak ružiš Svog Poslanika i prijatelja zbog mene. Samo si Ti Gospodar svjetova, i evo ja Ti izjavljujem da nema drugog Boga osim Tebe a da je Ibrahim a.s. Tvoj rob i Poslanik.“

Velikodušnost je osobina našeg Gospodara i dužnost nam je oponašati taj atribut, poklanjajući svoju dobrotu svakom – posebno zato što ne znate ko je kakav uistinu. Vi ne posjedujete knjigu u kojoj piše ko je ko. Samo On to zna. Allahovi prijatelji i dobri ljudi, evlije, mogu biti prerušeni tako da ih je teško prepoznati. I zbog toga, između ostalog morate biti vrlo oprezni i svoju ljubaznost iskazivati svima. Svi Poslanici, bez izuzetka, ljudima su dolazili da ih poduče ovoj Božanskoj pouci: „Poštuj svakoga bez obzira na izgled, jer srca pripadaju Gospodaru. Prava vrijednost ljudi se nalazi u njihovim srcima. Srca su riznice našeg Gospodara, a njihovi ključevi u Njegovim rukama.“ To je možda u početku teško provoditi, a ponekad i nemoguće u potpunosti prakticirati, ali moramo pokušavati, korak po korak uspinjati se do položaja evlija i dobrih ljudi odnoseći se prema svakom na najljepši mogući način. Poslanstvo je zatvorena knjiga, ali zato knjiga evlijaluka nije. Evlijom može postati svako ko strpljivo i nepokolebljivo tome žudi. Da bi se postigao taj uzvišeni cilj mora se učiniti prvi korak. S poštovanjem se i na najljepši način odnosi prema svakome. Ovo je naredba Allaha dž.š. koju su bez izuzetka, dostavljali svi Poslanici. Kod nas ima izreka: „ Na najljepši način postupaj čak i sa ribom u moru. Jer, ona iako ne zna ko joj je bacio komadić suha hljeba, njezin Gospodar zna.“

Jednom je tako jedan čovjek s takvim osobinama putovao pustinjom kad ga iznenada presrete zmija i reče: “O sine Ademov, ja te preklinjem da me zaštitiš od neprijatelja koji ide za mnom da me ubije – pomozi mi ako Boga znaš!“ „Ali gdje da te stavim? Gdje god da te sakrijem on će te naći.“

“Otvori usta,ja ću se tamo skloniti. Tamo me nikad neće naći.“ „U redu,hajde uđi“, reče čovjek neograničene dobrote. Tako zmija uđe i smjesti se u njegovom stomaku. Samo što je zmija zamakla spuštajući se niz njegovo grlo onaj čovjek što ju je tjerao dotrča sa štapom u ruci i reče: “Vidje li zmiju?“ A onaj dobri čovjek odgovori (on je ustvari govorio istinu):“ Ja ne vidim nikakve zmije.“Tako onaj čovjek što je tjerao zmiju nastavi je tražiti, a čovjek u čijem stomaku je ležala zmija obrati joj se: “Moj prijatelju, tvoj ti je neprijatelj izgubio trag i nestao, sada možeš izaći.“

„Ja ne mislim još izaći, ovdje mi je veoma lijepo. Gladna sam i upravo mislim za ručak imati tvoju toplu đigericu koju sam upravo pronašla .Bit će to sjajan obrok“, odgovori zmija.

“Zar se ovako postupa sa nekim ko ti je učinio uslugu i na najljepši način postupio sa tobom!“, upita nesretni čovjek.

“Ovako mi postupamo. Ja drugačije ne znam. Ne namjeravam odustati od tvoje đigerice!“

Uzalud je nesretni čovjek molio, ali zmija nije razumjela riječ ´molim te´ niti ijednu drugu lijepu riječ drugoga. Tako je njihov razgovor potrajao neko vrijeme. Čovjek je zmiju molio ,a ona prijetila da će početi jesti čovjekovu đigericu, kada se iznenada pred dobrim čovjekom pojavi melek, koji mu uruči zeleni list i reče: “Brzo ovo pojedi!“ I samo što proguta onaj list, zmija se na 40 sitnih komadića raskomada, koje čovjek zatim ispljunu.

Eto tako Allah dž.š. čuva one koji čine dobročinstvo za Njegovu ljubav. Ako smo dobročinitelji čak i zmiji, Allah dž.š. će nas sačuvati njezina lukavstva. Zato se ne sekiraj, niko ko sije dobro neće žnjeti zlo!

Fatiha