Namazi su ravnoteža da li činimo dobro ili ga ne činimo, jer u Časnom Kur’anu stoji da će nas namazi spriječiti da radimo bilo šta što je zabranjeno. Dakle, ako želimo vidjeti je li naš namaz dobar ili loš namaz, moramo prestati da činimo zabranjene stvari. Ako nismo prestali sa zabranjenim, šta to onda znači? To znači da naši namazi nisu prema standardu koji Allah dž.š. želi. Namazi sprečavaju grijehe a ako činimo grijehe, znači da naš namaz nije u skladu sa standardima. Jer sigurno kad Allah kaže da namazi sprečavaju od grijeha i prestupa, tada to znači da ima tajna u namazu koja će spriječiti klanjača od loših djela. Namaz koji nije spriječio osobu od činjenja toga i nije namaz.
Zato su ashabi bili toliko skoncentrisani na svoje namaze a primjer toga je kad je Sejjidina Ali r.a. imao zubobolju pa je rekao da mu izvade zub dok bude u namazu. I dok je bio na et-tehijjatu, uzeli su neku tadašnju spravu i izvadili zub. Za to vrijeme on je klanjao i izgovorivši ‘es-selamu alejkum ve rahmetullah’, vidio je krv i upita ih kad će mu izvaditi zub koji je već bio izvađen a on to nije ni osjetio. Njegov namaz nije bio na dunjaluku. On nije bio tu, bio je sa Poslanikom a.s., bio je sa Allahom. Eto to je primjer. Mi znamo da ovo ne možemo postići čak ni da živimo milion godina.
Abi Darr el-Gifari rekao je: “Ja žalim svaki dah koji izađe iz mojih usta a da nije izašao sa zikrullahom. Tužan sam i ne mogu prežalitii kako sam dozvolio da moj dah izađe bez zikra i kako sam dopustio da uđe bez zikra”. Koliko puta naš dah uđe i izađe sa šejtanovim dahom? Danas ljudi idu u kino i tamo gledaju sve vrste smeća. Provode po 3-4 sata u kinima ali provode li 3-4 sata u zikru? Pogledajte koliko smo daleko od toga. Roditelji djecu vode svuda razmazivši ih glupostima i tako ih odgajamo u grijesima. Ako pokušamo roditelje zaustaviti, oni će reći – Što ga sprečavate, mlad je, pustite ga, pa mi živimo na ovom dunjaluku. Ako je tako, zašto ne napravite ravnotežu i sa ahiretom, neka uče i za ahiret. Postavimo vagu da uravnotežimo dunjaluk i ahiret.
Ibn Abbas je učio od Poslanika a.s. On je bio jedan od najvećih muhaddisa i izjavio je: „Ako ste klanjali, a niste osjetili nimalo straha od Allaha, niste osjetili nimalo ljubavi i niste osjetili nimalo blagosti (što znači da to radite samo kao naviku, klanjate dva ili četiri rekata kad čujete ezan), ako niste osjetili taj strah i ako učite Kur'an a ne osjećate ništa dok učite (a puno ljudi kaže da im je to dosadno) i ako se sjetite Allaha a suze vam ne krenu iz očiju, onda izađite van, uzmite smeće, istresite ga sebi na glavu i zamolite Allaha da vam da drugo srce jer je vaše srce mrtvo“.
Pogledajte koliko su ashabi bili napredni u svakom poslu koji su radili. Ako začujemo ezan dok smo u poslu, mi brzo klanjamo četiri rekata i vratimo se normalnom životu. Zar je to problem koji trebamo riješiti? – „Istresite smeće sebi na glavu“! To znači da trebamo zavapiti: „Gospodaru, mi smo slabi robovi!“ Zamolite Allaha da vam da drugo srce jer je s vašim gotovo i morate ići doktoru. Kad imate problem sa srcem gdje ćete otići? Doktoru. Kad imate tumor na srcu gdje idete? Hirurgu. Hirurzi vas očekuju, Poslanik a.s. vas očekuje. Čeka da pokucate na njegova vrata s riječima: „Ja Sejjidi, mi dolazimo tebi. Tražimo drugo srce. Tražimo srce povezano s ahiretom a ne sa dunjalukom.“ Ovi detalji koje su nam prenijeli ashabi su nešto na što moramo paziti.
Dok klanjamo i izgovaramo riječi ‘ijjake na'budu ve ijjake neste'in’, kome se obraćamo? Ovo znači da razgovarate direktno s Allahom, tražeći podršku riječima ‘samo Tebe obožavamo’. Dakle razgovarate direktno bez zastora. Nije indirektno ‘ijjahu’ nego kažemo ‘ijjake’ – direktno. Kad je Allah dž.š. objavio suru El-Fatiha, objavljeno je ‘ijjake na'budu ve ijjake neste'in’. Ashabi su tako učili a neki su kao Ibn Mesud, proučili taj ajet drugačije. Ispravljali su ga ali on nije mogao prihvatiti da se obraća direktno Allahu. Učio je ‘ijjahu na'budu’. Ali ako vi ne vidite Allaha, On vidi vas. Zato Mu se morate obraćati direktno. On voli kad mu Njegov rob dolazi direktno. Mi Ga obožavamo, ne možemo Ga vidjeti ali On vidi nas. Takođe kad kažemo: ‘es-selamu alejke ejjuhen-nebi’ – neka je selam na tebe Vjerovjesniče, direktno govorite njemu bez zastora. Ne možemo mu se obraćati u pasivu kao da on nije prisutan. A Gospodar želi da Fatihu učite kao da ste pred Njim a et-tehijjatu kao da ste pred Poslanikom a.s. i govorite s njim direktno.
Vi koji niste klanjali sve namaze i imate dosta da naklanjate, nemojte to ostaviti pa kad umrete žaliti sto ste propustili toliko rekata. Naklanjajte ih a ako ne klanjate sunnete, to iskoristite da naklanjate propuštene namaze. Inače ćete ih klanjati u paklenoj vatri. Allah dž.š. to ne želi, On želi da svakog iz Vjerovjesnikovog ummeta pošalje u džennet.
Mi tražimo iskrenost koja nam nedostaje i ne znamo kako da ona dođe u naša srca. Ashabi sa Poslanikom a.s. među njima bili su preplavljeni iskrenošću, sve su radili iskreno i iz ljubavi. Davali su svoje živote za Allaha, za Poslanika, za islam. Mi tako ne osjećamo, ništa nam se nije promijenilo. Zbog toga se plašimo kad mnogi učenjaci kažu da namazi mogu biti i neprihvaćeni, jer namazi nas sprečavaju od činjenja grijeha. Ali ako nije tako, tad nam fali pobožnosti i fali nam iskrenosti.
El-Fatiha.
