Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim
Mi tražimo od evlija duhonu podršku koja ide od srca ka srcu. Grand šejh k.s. kaže da duhovna podrška ili Božanska pomoć dolazi skupu,shodno njihovom traženju,shodno našim unutrašnjim željama dolazi Božanska pomoć.
S toga što smo više spremniji da primimo oni šalju više. Kada osoba dođe sa fildžanom za kahvu,dati će mu se omoliko koliko se može nasuti,a ako dolazi sa šoljom za čaj,dati će mu se koliko može stati u šolju za čaj.Ako insan dolazi sa tanjirom za supu,dati će mu se toliko,ako je sa bokalom,dati će mu se više. Koliko god tražili,oni će dati,nikada ne prestaju. Niko ne traži litar ulja a da donese fildžan za kahvu. Čak i ako plati novcem,ne možeš nasuti litar u fildžan,pun je,prestaje.
Već kažeš:”Donesi veću šoljicu,nasuti ću je punu”.S toga,toliko je toga što nam oni mogu dati,ali poput ovoga,završava se prestaje,a ja tražim više od znanja evlija.
Naša srca kada,svjetlo imana uđe u njih,postaju šira,šira i šira. Čak i da pohranite sve okeane u nih,držaće ih. Naš sadašnji iman je taklid-imitacija,dok je druga vrsta imana stvarna. To je imitacija,kopija poput figure bez duše,ali ovaj prvi ima dušu.
Tako da stvarni iman nije još ušao u naša srca.Kada uđe cijeli svijet će biti promjenjen.Naš pogled će biti promjenjen. Razumijete li? Totalno promjenjen i sve će biti promjenjeno. Kada pravi iman uđe u naša srca i osvjetli ih,bit će kao kad je insan bio slijep pa je progledao.On vidi nešto drugo od onoga u čemu je bio.
S toga ne mislite da smo u pravom imanu,ne nismo još. Grand šejh k.s.je bio u prvom svjetskom ratu,od njegovog početka pa sve do kraja. On je bio u malom i velikom džihadu,upotpunio je oba. Rekao mi je: “O Nazim effendi,kada bi ti rekao o svim tim ljudima i patnji kojoj sam učestvovao u drugom svjetskom ratu u kojem sam vidio užasne događaje i patnje,ovo mjesto bi bilo puno knjiga,mogao bi ih puno ispisati,ali sve prođe.
Događaji od juče su sahranjeni,završeni,danas će doći novi događaji,ako bi ostali sa tobom svi a da ne prođu,niko nebi mogao svjedočiti o ovoživotnom teškom bremenu koji je prošao”.Ovo je volja našeg Gospodara.
U našoj diviziji je bio Armenac krščanin,narednik.Upitao je jednog od vojnika dok sam gledao.Kako se zoveš?.
Zovem se Ali. Musliman si? Elhamdulillah,ja sam musliman.
Ali ako kažeš da si musliman,ja mogu reći da sam i ja musliman. Ono što ja vjerujem je dovoljno da kažem da sam i ja musliman.Ja takođe vjerujem u Jednog Svemogućeg Boga,meleke,knjige i poslanike,u zadnji dan i kader,Božanski dekret-zakon. Armenski narednik reče:”Ja kažem,šta ti kažeš,ali jel dovoljno da budeš musliman?”
Ne. Onda koji je znak?. Ako je samo iskaz kao što ti kažeš,ja radim to isto takođe,ako govoriš o namazu i ibadetu,ja ga činim isto(oni su živjeli kao komšije u muslimanskim gradovima i selima). Onda Grand šejh reče:”Vidi ti tražiš išaret,govorim ti da nije dovoljno samo jezikom svjedočit. Ja sam vjernik,ja sam musliman. Možeš čak i učiti Časni Kur’an,ali išaret da si musliman i pravi vjernik jeste da imaš Nur od svog Svemogućeg Gospodara. Kada pogleda dolje može vidjeti do kraja svijeta,a kada pogleda gore,može vidjeti do kraja svemira.
Ako pogleda na istok,može vidjeti do njegove najudaljanije tačke. Ako pogleda na zapad,on vidi do krajnjih zapadnih predjela,ako pogleda prema Kibli,on vidi Kabu.
Taj narednik pade u ruke Grandšejhu i poljubi ga.Grandšejh k.s. kaže da išaret pravog imana jeste,da insan ima svjetlo imana u svom srcu koje dolazi od Svemogućeg Allaha. Ništa ne može zaustaviti to svjetlo.Razumijete li?
Šta može zadržati Nu-r-Ullah? Nur Svemogućeg Allaha.Udaljenost ne sprječava tog insana od viđenja.Tama nikada ne može ništa sakriti u sebi od toga. S toga, kada pravi iman uđe u naša srca,ona će biti osvjetljena. Sve u svemiru će biti pred nama i ništa neće biti skriveno od nas. To je išaret pravog imana. Tako da mi uvijek tražimo neka svjetla,kako bi mogli,čvrsto držati se službe pred našim Svemogućim Gospodarom.
Vrijednost insana je shodno svjetlima u njegovom srcu i kada svjetla dođu u tvoje srce,ona ga učine širim i širim od cijelog svemira. Ti možeš pronaći svoga Gospodara u svom srcu. Svemir ne može sažeti svog Gospodara,ali srca vjernika mogu sažeti svog Svemogućeg Gospodara. Mi moramo znati sebe,zato jer ne znamo šta smo i šta je prava naša vrijednost.
U palači Osmanlijskih sultana je dijamant. Možda je najveći dijamant na svijetu. Postoji priča kako je najveći,najpoznatiji dijamant došao u palaču.
Jedan dan je jedan čovjek u Istanbulu klanjao sabah u džamiji i vratio se. Naišao je na hrpu smeća i ugledao nešta čudno,poput kamena. Izvadio je iz smeća,gledajući ga sa svih strana. Dok je prolazio kroz bezistan među dućanima vidio je čovjeka koji pravi drvene kašike i pokazao mu ga.
Šta je ovo?Hoćeš li ga uzeti,hoćeš li ga kupiti?Zanatlija ga je sagledao. Dati ću ti kašiku za njega. Uzmi kašiku i daj mi ga. Čovjek je bio jako sretan zbog kašike,velike kašike,lijepe kašike i korisne,jer su prije derviši običavali da nose na jednom kraju nož,na drugom kašiku i nosili ih sa sobom. Kada bi bili pozvani da jedu,koristili bi ih.
A šta je bio taj kamen? Allah zna al taj nije znao. Uzeo je od zanatlije kašiku i otišao. Onda je taj zanatlija gledao u kamen.Šta ako bi ga odnio kovaču ili zlataru? Mislio se.
Odnio ga je jednom od njih i rekao:”Pogledaj šta je ovo,koliko vrijedi?”. Zlatar je pogledao,shvatio šta je i rekao:” Ne smeta mi ako bi koštalo torbe pune srebra”. To je vrijednost veća nego cijela zanatlijina radnja.Nijedna njegova kašika mu nebi donijela torbu punu srebra.
On je bio takođe veoma sretan i otišao je.Onda je taj zlatar bio majstor ovog nakita.Radio je na njemu,rezao ga da bude poput sunčevih zraka i čuvao ga za velikog vezira Osmanskog carstva. Posalo ga je njemu govoreći:”Imam takav nakit prihvatljiv za velikog vezira”. Veliki vezir je dao ogroman iznos zlata,hiljade dukata za njega. Onda ga je predočio sultanu lično. Htio sam reći da su sve stvari poznate insanu koji je znalac. U suprotnom,biće poput kamena.Vrijednost insana je poznata dobro,potpuno poznata od Svemogućeg Allaha kojega je stvorio i dao mu njegovu vrijednost.
Onda najznaniji insan o vrijednosti insana je Pečat Poslanika,voljeni Muhammed s.a.v.s. i drugi poslanici koji su uzeli znanje o vrijednosti sinova Ademovih od njega. Onda iskreni sljedbenici poslanika,Pečata Poslanika a.s.,evlija,zna vrijednost ljudi i oni uzmu ljude i pripreme ih sa svake strane.
Onda njihove vrijednosti,njihove prave forme i pojave i odvedu ih do Božanske blizine. Bez poslanika ili njihovih nasljednika,ljudi su pout odbačenih kamenja.Čak i da su dijamanti,bez prethodnog oblikovanja i obrade,neće biti stavljeni na krunu.
S toga,svaki poslanik je došao da ljude pripremi za odlazak u Božansku blizinu,za njihove nebeske deredže u Božanskoj blizini. Ko god dođe i preda se (teslim učini ) poslanicima,oni ih spreme,ali ako bježe od njih,ne mogu ih pripremiti. Onda su oni poput kamenja,odbačeni.
Stoga,najvažniji posao poslanika i njihovih nasljednika,evlija,je da svačija vrijednost bude jasna,pripremajući ih svakog shodno nihovim obećanjima na danu obećanja (prapočetku).
Ako neko traži da bude u Božanskoj blizini,u prvom redu,on mora slijediti poslanike ili one koji ih slijede,evlije.Oni koji ne slijede,nema vrijednosti za njih i oni će još uvijek biti poput kamenja.
Onda će oni morati biti ultimativno tretirani nekim treningom,nakon što napuste ovaj život i u Berzahu i u sljedećem životu,kako bi im se dozvolilo da im se njihove vrijednosti pokažu,ali neće biti u prvom redu sa onima koji su sa poslanicima i evlijama.
Nema vrijednosti za insana koji ostaje sam od sebe i nikada ne slijedi poslanike i njihove nasljednike. Čak i u ovom životu,ako čovjek ne slijedi koledž ili univerzitet,nikada on ne poveća svoju vrijednost u zajednici.
Ljudi kažu:”Jednostavna ili obična standardna osoba”. Onaj koji pohađa univerzitet ili koledž ili akademiju i dokaže certifikatom ili diplomom,ima vrijednost.
Bez obzira koliko znao kao samouk,ako ne pohađaš neke od njih,niko ti ne daje vrijednost.
Ne možeš biti doktor,niti inžinjer,ne možeš biti advokat,jer ne ideš ni u jednu od tih škola.
Stoga,u duhovnom svijetu,ko god traži da napreduje,koliko bude napredovao sam,može nešto postići,ali nema vrijednosti. Moraš slijediti Poslanika.
Iz tog razloga,filozofi,koji traže da dosegnu nešto individualno,bez sljeđenja nekog od poslanika,nema vrijednosti. Mi moramo slijediti u jednoj mjeri u kojoj možemo slijediti jednog od njih. Možeš dosegnuti pravu vrijednost i ta vrijednost će se pojaviti među stvorenjima na zemlji i nebesima.
Niko ne može dosegnuti to,posebno nebeske deredže,bez slijeđenja nekog ko pripada nebesima.Svi poslanici pripadaju nebesima.
Ako osoba nema vezu sa nebesma,ne može biti poslanik.Ko god nema vezu sa nebesima,on ne može biti evlija.Nemoguće je,mora postojati veza između osobe i nebesa i morate slijediti takvu osobu koja ima vezu sa nebeskim stvorenjima.
U suprotnom,osoba koja hodi zemljom ti ne može biti vodič.
Možeš pronaći sve na zemlji,ali bez vodiča ne možeš pronaći put do nebesa,jer je put toliko težak,dalek i pun opasnosti.
Stoga mora biti vodič za tebe. Čak i za raketu koja je poslana u svemir,je teško i opasno da bude u njemu ili da se kontroliše(upravlja),jer ne možeš poslati raketu u svemir preko svakog. Mora biti osoba trenirana za tu svrhu,koja zna najbolje kako da je pošalje.
Poslati osobu od zemlje prema nebu,mnogo je teže nego odašiljati raketu u svemir. Onaj koji može to uraditi je onaj koji poslan sa nebesa od Poslanika s.a.v.s. On zna put i on zna kako da pošalje druge. On dolazi od Poslanika preko svog Grandšejha,nikada ne griješeći.
Ne govorite mi:”Zašto nas ne šaljete sada?”Idite i recite to inžinjeru ili naučniku koji priprema raketu.”Pošalji nas u svemir sada.”Da li će vas poslušati ?On radi na tome. Osoba će biti spremna da bude poslana na nebesa,Grandšejh mi je rekao,ako četrdeset učenjaka,koji poznaju šerijat izvrsno,budu sa njim četrdeset dana i dadnu izvještaj.”
Ovaj insan je u redu sa svake strane.
Mi četredeset učenjaka smo ga posmatrali dan i noć. U svakom njegovom djelu i ponašanju insan je savršen.Shodno našem znanje nema ništa pogrešno s njim”. Ako dadnu takav izvještaj,u redu je,onda bude poslan.
Mi pokušavamo,ali onda dođe naš nefs,uništavajući ovaj put i šteteći ga. Svako naše loše djelo,šteti našoj nutrini. Pokušavamo da ga izgradimo,ali je toliko teško,ali pošto smo početnici,mi se učimo, nije važno.
Mi vježbamo,nije važno.Mi vježbamo,mi gradimo,mi učimo,mi se pripremamo. Dovoljno ja da se ovdje bude ponizan i da se sluša. To nam daje duhovnu pomoć i čini nas spremnima. Čak i u zadnjem momentu,mi moramo biti potpuni,inšallah,mi ćemo biti potpuni i otići na nebesa i vidjet ćemo kako nam se vrata otvaraju. Toliko mnogo ljudi,kada idu od zemlje ka nebu,pronalaze zatvorena vrata za njih,jer nisu spremni. Onda budu vraćeni nazad da budu spremni(pripremljeni)za gore.
Oni koji dolaze i slušaju,prihvataju i vjeruju,oni moraju biti pripremljeni,čak i u zadnjim trenucima,prije nego napuste ovaj svijet,da dosegnu svoje nebeske deredže u Božanskoj blizini.
Fatiha!
