Gospodaru, ukabuli dovu Tebi, oprosti nam. Oprosti nam i smiluj nam se. Oprosti nam i vodi nas. Ojačaj naše poslove i poslove svih muslimana, daj nam pobjedu nad nevjernicima zbog časti onoga koga si nam Ti poslao. El-Fatiha.

Da li čovjek kao ljudsko biće može biti blizu Allahu? Šta mora učiniti ljudsko biće na ovom svijetu? Šta mora nastojati da radi? Za svoju životinjsku dušu (nefs) vi kupujete sve što možete jesti ali kupujete i više nego što je potrebno. Okupirate se time a sve to će ostati na ovom dunjaluku. Ono što treba pokušati je da učite kako biti u bliskosti sa Allahom dž.š.

Na koji način možemo biti blizu Allahu? Allah dž.š. nam je bliži nego bilo šta drugo i pod tim se misli da čovjek voli blizinu, voli onog ko je blizu njega i voli onoga u čijoj je blizini. Ako je osoba u Allahovoj blizini, Allah ga smatra Svojim robom na ovom i na onom svijetu. Ako želite da ste omiljeni, pokušajte biti bliski Allahu. Ako ne želite, onda je to vaša stvar. Ko ne želi da se čuva, ne postoji dobro za njega ni na ovom svijetu ni na budućem.

Kako da čovjek bude blizu Allahu? Ko provodi puno vremena u spominjanju Allaha (zikru), on je blizu Allahu. Koliko se sjeća Allaha toliko će biti voljen od Allaha dž.š. Ko god se često sjeća Allaha, Allah mu da dio Svoje Božanske ljubavi. Njegovo srce će biti ispunjeno ljubavlju prema Allahu. Takvom čovjeku srce nikada ne može biti ispunjeno dunjalukom. Ako biste bacili cijeli svijet čovjeku u srce, to bi bilo kao da se baci jedno malo zrno susama cijelom svijetu. Srce može ispuniti samo ljubav prema Allahu Svemogućem.

Za koga je Allahova ljubav zakonita? Ona je halal za onoga koji mnogo misli na Njega. Prema tome, uložite napor da se sjećate Allaha često! Reci: ‘Allah’! Reci: O Gospodaru! – tako da Allah može oživjeti tvoje srce Božanskom ljubavlju. Ako je oživjelo nečije srce i njegovo tijelo je živo. Rob čije srce je Allah oživio, neće propasti u mezaru. On će ustati baš kao što je i sahranjen. Ljudski život je jedan od oblika, kao i jedan od suštine. Čovjek dobija život i dijeli ga i sa drugim bićima (životinjama). Ali njegov stvarni život je sjećanje na Allaha (zikrullah). Allah daje pravi život onima koji ga se sjećaju. Njihov život ne liči na život životinja.

Ko izgovara Ime Allah, njegov život će biti sladak. Ko ne kaže ‘Allah’, život će mu biti gorak. Njegov život je gorak kao otrov. Svijet će takve slomiti. Svijet je kao mlin; oni su bačeni u taj mlin i zemlju, samljeveni i prosijani. I nemaju sreće na svijetu zato što ne vjeruju u Allaha i ahiret. Mržnja i ljubomora ih lome, propustili su svaki dan svoga života. Oni imaju ugovor sa svim vrstama bolesti i žalosti, postaju spremišta za nevolje i u svijetu su poraženi od tuge. U njihovim mezarima vatra leži u spremištu za njih. Vatra koju su poslali ispred sami za sebe.

Stoga, ko god se sjeća Allaha bit će sačuvan a onaj ko ne spominje Allaha, mora odgovarati za sebe. To je do njega. Ko god da koristi svoj um, reći će: ‘Allah’. Ko ne koristi svoj ​​um on se ne sjeća Allaha. Otkad ovaj svijet postoji? Nema nikoga ko može dati odgovor na to pitanje. Ni oni što „vise“ po kafićima niti profesor univerziteta ne može odgovoriti na ovo. Ni šefovi država, ni njihovi premijeri ne mogu dati odgovor. Ni stari, ni mladi, ne mogu dati odgovor. Ako postoji iko ko je u stanju reći koliko dugo ovaj svijet postoji, on bi trebao istupiti i reći to.

El-Fatiha.

Vjernici moji, znajte, zapamtite i budite uvjereni, da je završeno razdoblje neznanja i ružnih običaja, koji su toliko nesreće donijeli ljudskom rodu. Ja sam vam pokazao put spasa kojim treba ići. Stvari koje su vam date na amanet, čuvajte kao svoje vlastite i vratite ih vjerno i na vrijeme onome čije su. Krvna osveta je zabranjena. Sve ovakve optužbe koje potječu iz doba prije Islama, iz doba neznanja, ukidaju se. Prva ovakva tužba koja se ukida, to je krvna osveta moga amidžića Rebija sina Harisova Ibn abd El-Muttaliba, koga nevinog ubiše ljudi iz plemena Huzail. Neka se ova krvna osveta zaboravi kao i sve buduće i neka se oprosti. Lihva i kamate su zabranjene. Vjernik od dužnika treba da naplati samo ono što mu je stvarno pozajmio. Prva pozajmice koje se podvrgavaju ovoj odluci su pozajmice moga strica Abasa, koji je imao mnogo dužnika. O, vjernici, oprostite kamate dužnima. Poslušajte moj savjet i vaša imovina će se uvećati, jer vam ostaje glavnica za poštenu trgovinu i rad. Ako to ne učinite, znajte da ste se teško zamjerili Allahu i Njegovu Poslaniku. Ako je vaš dužnik u nezgodi, produžite mu rok plaćanja, a ako ste u mogućnosti da mu dug oprostite, to je još bolje za vas.

O, vjernici, o, ljudi! Bojte se onog dana koji sigurno dolazi, kada ćete svi doći pred Allaha gdje je vrhovni sudija On Jedini, i gdje vas očekuje apsolutna pravda. Kad se obavezujete da ćete jedan dug platiti na vrijeme i kad pravite ugovore, sve obavite pismeno, tačno i vjerno, onako kako ste ugovorili, tačno i vjerno naznačite rok plaćanja. Ove mjere opreznosti pred Allahom su opravdane, to je najsigurnije i dokazno sredstvo da se izbjegnu svi nesporazumi i sumnje.

O, smrtnici! Volite i slušajte Allaha, Stvoritelja svega materijalnog i nematerijalnog, Koji stvori nas muškarce i žene, od kojih se razvi ljudski rod. Bojte se Allaha, na čiju pomoć, utjehu i milost smo svi upućeni. Mi smo smrtnici, koji smo svakog trena sve bliže smrti i susretu sa Njim, Vječnim Allahom, Pravednim Sudijom. Poštujte krvnu vezu. Vjerno ispunjavajte dužnosti i obaveze koje postoje između muža i žene, između roditelja i djece. Dijete stiče džennet pod nogama svoje majke. Čuvajte se bluda, preljuba i ljubomore. Blud i preljub su težak grijeh, ljubomora vodi ka nesreći u braku. Ženite se onima koje volite, a kad vas je Božija volja sjedinila, onda se poštujte, volite i živite u ljubavi i skladu. Muževi, postupajte sa vašim ženama sa mnogo dobrote i ljubavi.

O, vjernici, izbjegavajte smutnje i ogovaranje! Oni koji kleveću poštene žene, neka su prokleti na oba svijeta! One koji optuže žene zbog nevjerstva u braku ili zbog nemorala, a ne mogu za to izvesti četiri vjerodostojna svjedoka, kaznite sa osamdeset udaraca i nikada im ubuduće nemojte ni u čemu vjerovati, jer to su nevaljali i zli ljudi. Ako osjetite da se prema vašim ženama umanjila vaša ljubav, nemojte nagliti, promislite. Možda vam Allah kroz tu kušnju ukazuje na puteve nove velike sreće, kojom hoće da vas obraduje. Nemojte tražiti razvod braka bez važnih razloga, jer od svih stvari koje je Allah dopustio, najviše mrzi razvod braka. Vaše žene su vam se predale na vjeru Božju. Poštujte, vjernici, taj amanet Božji.

O, ljudi! Danas je mrski i prokleti đavo – šejtan tužan, jer je doživio poraz i ne može više da utiče na vas. Vi ipak stalno budite oprezni i pažljivi, da vas taj prokletnik ne zavede ni u najmanjim stvarima.

Vjernici! Kad određujete i između sebe dijelite nasljedstvo, budite strogo pravedni i držite se Božje knjige. Čuvajte imanje maloljetnih, nemoćnih i slaboumnih. Allah je dao svakome njegovo pravo. 

Nije dozvoljeno ženi da daje nešto od imetka svog muža bez njegove dozvole. Dug treba isplatiti, a pozajmljenu stvar treba vratiti. Na dar treba uzvratiti i uzdarje dati. Ko bude jamčio za koga, taj se obavezuje i na odgovornost za jamstvo.

Sa zarobljenim robovima i onima koji vas služe, lijepo i ljudski postupajte. Kako se vi hranite tako hranite i njih, kako se vi odijevate, tako odijevajte i njih. Ne smijete im nažao učiniti ili ih zlostavljati. I oni su ljudi, i oni su Božje sluge.

O, pravovjerni! Znajte i ne zaboravite da su svi muslimani braća. Vi ste svi u pravima i dužnostima potpuno jednaki.  Nikakve prednosti nema Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom. Svi ste vi djeca Ademova, a Adem je od zemlje.

Muslimani, pazite se, volite i međusobno pomažite. Ne smijete jedni druge vrijeđati, ne smijete jedan od drugog ma šta oteti ili oduzeti. To je težak grijeh. Samo uzmite ono što vam se dragovoljno daje. Poštujte nepovredivost vaših imetaka dok su u duhu zakona Božjih.

U vašem radu neka vam islam i opšti interesi budu uvijek iznad vas i vaših ličnih interesa. Posvetite islamu svoje živote i u radu za islam dajte od sebe sve što možete.

Nikad ničije pravo ni čast ne gazite. Nemojte nikome nasilje (zulum) činiti, ali i ne trpite nasilje. Ne zaboravite da je milosrđe jedan od temelja islama.

O, ljudi, poslušajte šta vam kažem i dobro zapamtite. Ja vam ostavljam Božju Knjigu Kur'an, koja će vas, ako se nje pridržavate, uvijek čuvati da ne zalutate s pravog puta, sa staze pravde i istine. Kur'an je jasna i časna knjiga, istinsko djelo Allahovo, Njegova riječ, o čijoj istinitosti nema sumnje. Imate pred sobom moj cijeli život, moje riječi i moja djela. Sve što sam govorio i radio nastojao sam da to bude u potpunom skladu sa Allahovim naređenjima. Vi zaista nećete zalutati sve dotle dok se budete držali Kur'ana i moga sunneta.

O, vjernici! Govorite uvijek čistu istinu. Neka vas nikad mržnja ne zavede sa staze prava i pravednosti. Pravednost je sestra pobožnosti. Zato, bojte se Allaha i bićete pravedni! On vidi vaš rad.

O, ljudi, čuli ste moju poruku, unesite je u svoja srca, u svoje živote. Neka svi oni koji su čuli ove moje riječi prenesu onima koji ih nisu čuli.“

Nakon kratke pauze Allahov Poslanik povišenim glasom je rekao: „Gospodaru Moj! Jesam li ispunio svoj zadatak i povjerenu mi misiju?“

“Allahov Poslaniče! Ti si vjerno ispunio svoju misiju i nama saopštio što ti je Allah zapovijedio!“, odgovorilo je u isti glas preko sto hiljada prisutnih hadžija.

Tada Muhammed a.s. svečanim glasom povika: „O, moj Gospodaru, budi mi svjedok!“

Nakon što je Resulullah, s.a.v.s. završio svoj govor, Allah, dž.š. mu posla Objavu, posljednji ajet kojim je upotpunjen Kur'an: “Danas sam vam završio Objavu i upotpunio Svoju blagodat prema vama i odredio sam da islam bude vaš zakon, vjera, vaša nauka i putokaz, vaš din.” (El-Maide, 3).

Kada je Omer, r.a., čuo ovaj ajet zaplakao je, pa su ga upitali šta ga je rasplakalo. Odgovorio je: ”Nakon upotpunjenja i savršenstva ne može biti ništa drugo do manjkavost i nedostatak”.

El-Fatiha.

Tokom  stoljeća,  jevrejski  narod  je čeznuo za svojom državom.  U okviru ovog plana sultana, obzirom da  je bila monarhija, (stajao im je na putu) bio je na njihovom putu, jer je Palestina bila dio Otomanskog carstva. Dakle, demokratija je izmišljena: “Zašto bi samo jedni upravljali? To nije pravedno!  Vlast je za svakoga?!” Stranke su  formirane; stranka škorpiona… također je  formirana stranka šakala, stranka vukova, stranka lisica, stranka pacova je također formirana, što je posebno bilo opasno jer je napadala odozdo. Različite grupe ljudi su se okretale jedna protiv druge. Ti si bolji jer si Srbin. Ti si Hrvat. Ti si Pomak (musliman Bugarske)… Gdje su ljudi živjeli u miru, sada govore: “Ovo je moja planina, ovdje je granica…”

Do tada, nacionalizam nije postojao  u Osmanskom carstvu. Bile su  različite grupe koje su same sebe organizirale  i imale različite zadatke u okviru vođenja carstva.  Većina vezira, ministara, dolazili su iz Bosne. Ali  sve više se povećavao nacionalizam i Osmansko carstvo je počelo sa kolapsom, što je sve više mržnje između različitih naroda povećavalo.  Vukovi, pacovi, škorpioni i lisice, svi su počeli tražiti, potraživati  različita područja  i pritom  koristiti vojnu silu da ostvare svoje ciljeve. To je rezultiralo  civilnim ratovima i borbama u kojima je proliveno  mnogo krvi, i cijeli narodi (nacije) su ugašeni (nestajali), kao na primjer Pomaci. Do tada bijaše  mira na Balkanu.

Šakali, vukovi i druge životinje željele su  da imaju moć za sebe,  a lav, koji je vladao kao njihov kralj do tada, (stajao im je na putu) bio je na njihovom putu. Oni su mu savjetovali da u potpunosti  promijeni vanjski izgled  i da se modernizuje.  On je pristao.   Prvo su mu  uklonili  bradu.  Zatim su željeli da mu naprave nove zube, da bi njegovo lice bilo što ljepše. “Možda nećete moći žvakati neko vrijeme”, rečeno mu je, “…ali ne brinite, mi ćemo vam donijeti supu!”  Rezultat operacije bio je da je  unutrašnjost njegovih usta podsjećala  na praznu  pećinu. On je služen  obećanom  supom od  puževa,  koja  je bila  ispunjena  heroinom i opijumom.  On je pao u dubok san, tokom  kojeg su mu odrezali njegove kandže. Kada se probudio podigli su ogledalo i rekli: “Vidite kako dobro izgledate. Vi ste sada moderan lav!”  Siroti  lav je bio izložen na  trgu. Ubrzo nakon toga umro je od srama i tuge.  Umjesto da ga  sahrane, samo su ga ostavili da tamo  leži. Kada su lešinari  završili s njim, ostale su  samo  kosti, koje sada, sa plaćenom ulaznicom, možete vidjeti u muzeju.

Jevreji su sada podijeljeni također. Neslaganje koje su  širili sada imaju u svojoj zemlji. Konzervativci su protiv naprednjaka. Neki američki Jevreji ne žele čak ni da priznaju državu Izrael.

Nemoguće je “uzeti” islam iz Bosne. Muslimani nisu samo ovdje u Bosni, već i u Sandžaku, Makedoniji, Kosovu, Bugarskoj i Grčkoj. Oni će se ujediniti i biti jači nego prije. Oni će pozvati Sultana  i otići s njim u Istanbul. On će pobijediti i  neće biti puno gubitaka na strani Bošnjaka. Do kraja ovog stoljeća Sultanat će imati jake korijene. Monarhija je na svom putu, oligarhija (vladavina nekolicine) je završena. Ono što se zasije urodit će plodovima. Niko to  ne može promijeniti. Monarhija  zbližava ljude, demokratije čini ljude bolesnim  i zavidnim. Šejtan želi da nas podjeli (razdvoji). Stranke dijele ljude i stvaraju  haos. Sultan ujedinjuje zajednicu.

01.01.1997.

Za vrijeme vladavine Osmanskog carstva nije bilo nikakvih selefija i vehabija koji ne poštuju ni Poslanika ni muslimane. Ti ljudi ne poštuju prvo muslimane. Za muslimane kažu da su mušrici (otpadnici od vjere). Ne, u osmansko doba to niste mogli reći. Sultan Abdul Hamid je napisao knjigu o tome i oni koji to prihvate su u redu. Vi ste muslimani, vi ste suniti, ehli sunnet vel-džemat. Ako to ne prihvatate onda ste izvan i ne možete za sebe reći da ste musliman. Kad su ti neprijatelji Islama uništili Osmanlije, poslije toga je počelo ovo dalje. To svi znaju.

Kad su Osmanlije poražene, postali su kao gljive koje nemaju korijena. Ali kod Osmanlija i ehli sunnet vel-džemata, korijen je star 1400 godina. Od Poslanika a.s. se nije mijenjao i to je pravi islam. Mevlana Šejh Nazim je stalno činio dovu za Osmanlije i govorio da su i dalje oni vlasnici ovog islama. Kad Mehdi a.s. dođe, oni će to predati njemu, oni čuvaju taj emanet sa sobom. Oni će ga dati Mehdiju a.s. jer u islamu postoji edeb, postoji to dobro ponašanje. Sve mora biti na pravilan način. Ne možete činiti kako vi želite, ne! Tako elhamdulillah, Osmanlije još uvijek imaju svoje – onaj ko treba biti sultan predat će Sejjidina Mehdiju a.s. sav emanet a onda će on završiti sve. Kad Sejjidina Mehdi a.s. dođe on će biti Mudžtehid Mutlak, a šta to znači? U njegovom vremenu nema više mezheba, nema puno tarikata, nego samo jedan. Zato što on obuhvata sve a Poslanik s.a.v.s. je rekao: “On će biti poput mene.“ Sada svi čine ono što vide, sada postoje četiri mezheba ili više tarikata i svi su ispravni. Ali kad on dođe, mora biti samo jedan. Također i religije, samo će biti jedna vjera, samo jedan mezheb. Neće biti više vjera na dunjaluku i inša´Allah to je vrlo blizu. Mevlana Šejh je uvijek to spominjao.

U našem vjerovanju je da kažemo: „Ja sam od ehli sunnet vel-džemata.“ Ko ne vjeruje u ovo nije potpun vjernik i ima slabo uvjerenje. On mora sagledati sebe, pokajati se riječima ‘estagfirullah’ i mora prihvatiti to. Ako odbija, neće biti prihvaćen od strane Poslanika s.a.v.s. Zato jer će ljude koji ne praktikuju njegov sunnet ili ne prihvataju što je on rekao, na Sudnjem danu biti stid kad ga vide. Koža s njihovih lica će spasti koliko će se stidjeti Poslanika s.a.v.s. Kajaće se što nisu uradili ono što je on naredio, što nisu prihvatili njegovo naređenje. Dakle, oni će se jako stidjeti i veoma žaliti.

Elhamdulillah, mi pokušavamo dati najbolje od sebe da pokažemo ljudima pravi put. Mevlana Šejh je bio ovakav cijeli svoj život. On je od istoka do zapada, širom svijeta, posijao to sjeme i ono raste. Nakon što je prešao na ahiret, on je i dalje prisutan svuda. Gdje god je on boravio, vi na tom mjestu možete činiti dovu. To je kao da ste posjetili njegov mezar i to je također njegov mekam. On je tu, jer ako je evlija proveo 40 dana u nekom mjestu, ono je postalo kao i njegov mekam. Ostavio je to za ljude širom svijeta. Nemojte biti tužni, mnogi su tužni, ali elhamdulillah, on otklanja tu tugu iz ljudi. Jer kad ste s njim ne osjećate se tužnim, osjećate se jakim. Ako se neko osjeća tužno ili nešto slično, može doći činiti dovu na svakom tom njegovom mekamu. Jer Mevlana je rekao da kad neko ima tugu, stres ili nešto tako, treba posjetiti sedam mekama evlija.

Mi smo zahvalni ljudima koji nas primaju kao goste, jer morate zahvaliti ljudima. „Ako se ne zahvaljujete ljudima niste zahvalni Allahu“ – to je hadis Poslanika s.a.v.s. Ta mjesta su takva zbog bereketa Mevlane. I bereket je za njega, za nas, za sve, elhamdulillah. Da Allah učini 100.000 ovakvih mjesta širom svijeta inša´Allah. Neka vas Allah čuva sigurnim sa vašom djecom jer najvrednija su stvar naša djeca. A djeca nisu samo za ovaj dunjaluk. Ako ih spasimo na ahiretu to je najveće zadovoljstvo, najbolja sreća za sve nas. Da Allah primi vaš zijaret i podari vam sve najbolje.

Ve min Allahi-tevfik, el-Fatiha.                  

Ovo su nepromjenjive naredbe za sve Poslanike, od prvog do zadnjeg. Svake noći čovjek se mora upitati: “Šta sam dobra učinio danas, ja životinja? Jesam li bio pokoran?“ Ako si u toku dana barem jedno dobro djelo učinio, možeš se nazvati čovjekom, u suprotnom si životinja. Ako nisi ništa dobro uradio, onda si najmanje jedno zlo zaustavio. Novi dan, novi lov. Dobro u govoru i djelu – dobar karakter, loše u govoru i djelu – loš karakter. Možeš loviti sa riječima i djelima i sa karakterom, što znači preko svoje biti (bića). Onda dolaze vukovi od riječi, djela i karaktera i žele nas dovesti do plijena.

Nefs uzima svoj dio kao lovački pas kada uhvati plijen. Ako se to dogodi, mora biti ubijen. Ako čovjek priča loše o svom bratu, te riječi uzimaju sedam godina dobrog plijena. Kako zaustaviti ovu zvijer? Začepi usta!  Čovjek je stvoren da bi živio u zajednici. Izvorno, čovjekov nefs je divlji. Ne spaja se rado sa drugima. To je jedna od stvarnih činjenica njegovog stvaranja. Neće ni sa kim da se druži, osim ako nema neki vlastiti interes u tome. Ne, čak ni sa kim da razgovara. Čak ni sa svojom ženom.

Religije su došle da bi ljude naučile prijateljskim odnosima i kako bi jedni sa drugima trebali postupati. Neko, s kim se ne može sprijateljiti i koji ni sa kim nije prijatelj, taj je loš. Zbog toga je Muhammed s.a.v.s. ljude međusobno čuvao u prijateljskim odnosima. Ovo je potrebno i vrijedno. Tako to Allah hoće; da su ljudi puni ljubavi jedni prema drugima.Temelj ovoga je međusobno posjećivanje. Ako ovakva povezanost postoji, onda je društvo jako i stabilno. Ovo je uslov, ako se želi proširiti Islam. I ovo se odnosi na sve religije. Ako nema dobrih odnosa među ljudima, religija brzo pada. Ako nešto postane rijetko, onda postane i vrijedno.

Zbog toga, ako ovi ljubavlju ispunjeni odnosi u društvu postanu rijetki, onda oni postaju posebna vrijednost čovječanstva. Poslanik s.a.v.s.je rekao da će ljudski odnosi u posljednjem vremenu postati tako loši da će “kada vjernik posjeti vjernika, njegova zasluga biti tolika, kao da je mene za života posjetio i on će zaslužiti moje zauzimanje (Šefa´at).“ Danas ljudi žure u Medinu da bi posjetili njegov s.a.v.s. mezar, ali slabo paze na nekog drugog brata, iako bi to bilo mnogostruko bolje. Čak, i kada je negdje jedan čovjek sam, čovjek mora tamo otići barem na pet minuta, govoriti dobro i bodriti ga.Tako struji snaga kroz društvo!

Fatiha!

Sve je u skladu sa nijjetom: ako je vaša namjera zadovoljstvo Allaha dž.š. i Njegovog Poslanika a.s., bićete nagrađeni zbog svoje namjere i prihvatiće se sve što uradite sa dobrom namjerom. Čak i ako djelo nije bilo ispravno Allah će stvoriti meleke koji će to ispraviti, tako da korekcija dolazi od Allaha dž.š., i kad učimo kratku Hatmu inša´Allah pisaće se za nas kao da smo obavili veliku Hatmu.

Postoji rahmet koji je Allah dž.š. dao za one koji žive na zemlji i ovaj rahmet ne pravi razliku, kada dolazi – on dolazi svima. Poseban rahmet spustiće se 19.-og aprila, koji je ove 2015. godine prvi dan Redžeba. Poslanik a.s. je rekao: „Redžeb je Allahov mjesec, Šaban je moj mjesec a Ramazan je mjesec mog ummeta.“

Allah je dao obećanje Svom evliji i ove riječi koje govorim dolaze iz srca Mevlana Šejh Nazima k.s. u moje srce kao prenos uživo! Taj rahmet trebamo očekivati i on dolazi a Allah dž.š. otvara ‘feredž ve nasr’, oslobođenje ili olakšanje od teškoća i pobjedu muslimanima, posebno ehli sunnet vel džematu, onima koji se ne bave ničim osim svojim ibadetom. Taj rahmet nije otvoren ranije, to je rahmet za ovo doba, koji je Allah dao Poslaniku a.s. a Poslanik a.s. svom ummetu. Svako ko kaže Bismillahir-Rahmanir-Rahim, zbog tog rahmeta će biti kao da je izgovorio 100.000 Bismillahir-Rahmanir-Rahim. Zbog tog rahmeta koji je Allah otvorio Poslaniku a.s.

Ako neko klanja dva rekata u Haremu Mekke kod Kabe, to je upisano kao 100.000 rekata a ako klanja u Medini Munevveri piše se za svakog kao da je klanjao 10.000 rekata. To nije zato što Allah daje manje Svome Poslaniku a.s., već da pokaže odnos Stvoritelja i Njegovog roba, da ukaže ummetu da ne napravi greške kao drugi narodi koji su smatrali svoje poslanike bogovima mimo Allaha dž.š. ili kao božju djecu.

Zbog Sejjidina Muhammeda a.s., ovog Redžeba evlije Allahove čekaju šta će Allah poslati s tim nijjetom da promijeni kratku Hatmu u veliku Hatmu Havadžegan i da bude 100.000 zikrova odjednom. Evlije Allahove kažu da će za jedan medžlis, skup ili halku zikrullaha, Allah prihvatiti zauzimanje Poslanika a.s. da izbriše grijehe 70 drugih skupova! Nadajmo se da ćemo i mi time biti obuhvaćeni inša´Allah.

El-Fatiha.

Ako čovjek nosi samo jedan omot turbana na glavi on će biti nagrađen mekamom siddika, za svaki omot više, nagrada se poduplava. Naš Grandšejh Ebu Ahmed Es- Suguri k.s. je koristio 37, ja koristim 15. Svaki sunnet je dragocjen u današnjem vaktu. Prije to nije bilo od tolike važnosti jer su svi nosili turbane.

Hvaljen i Slavljen neka je Allah Uzvišeni, koji je dozvolio da nosimo krunu islama na našim glavama. Ne postoji bolje i ljepše pokrivanje glave od turbana. Svi Poslanici su nosili turbane u tako lijepim oblicima da nisu postojala dva ista.

Hvala Allahu dž.š. koji nam je ukazao svoju milost; da nosimo turbane!

Fatiha

U vremenu Poslanika Isa a.s. živio je čovjek koji je bio griješnik, činio je sve vrste grijeha. Čak je i šejtan bio sit tog insana. Nema potrebe da ovom ikakve vesvese šapućem, on sve sam radi, ja njega ne trebam da nagovaram. Gdje god je bilo grijeha, prljavštine, zla i besrama, on je tu bio i to činio. Takav je bio taj čovjek. Ljudi nisu mogli gledati u njegovo lice od njegovih grijeha. Ljudi su ga izbjegavali i bježali od njega. Melek na desnom ramenu nije imao šta da piše, i ništa nije napisao. Dok je melek na lijevom ramenu skoro sve ispunio. Ovaj čovjek je većinu svog života proveo u grijehu, nije tražio oprosta za sebe, niti je o oprostu razmišljao. Nije razmišljao o ahiretu, nastavljao je da griješi.

Jednog dana je Isa a.s. vračajući se iz pustinje susreo jednog starog čovjeka Abida, koji je cijeli svoj život posvetio ibadetu. On se izolovao od ljudi kako bi vrijeme provodio u konstantnom ibadetu. Ostajao je u svojoj sobi i ni s kim se nije družio. Kada je Abid čuo da mu dolazi Poslanik on je pokazao poštovanje; istrčao je iz svoje sobe i sjeo na koljena i tako dočekao Isa a.s.. Dok su njih dvojica razgovarali, Allahovom mudrošću, pojavio se onaj zli griješnik i gledao iz daljine. Pomislio je u sebi s jedne strane Poslanik s druge dobri čovjek, razmišljao je kako je čitav svoj život potrošio u grijehu i da nema nijedno dobro djelo; počeo je da plače. Razmišljao je kako su lijepi ovi ljudi koji čine dobra djela. Rekao je: “Želim da mi Allah Uzvišeni oprosti, htio bih da me On promijeni kako bi krenuo iznova.“

U tom trenutku ugledao ga je dobri čovjek, Abid, iz daljine i počeo da se ljuti na njega.“O zli čovječe šta ti radiš ovdje, ovdje je Poslanik a.s. i Abid, šta ćeš ti ovdje? Zar se ne stidiš da dođeš ovdje sa svojim zlom.“ I zadnje je rekao: “Molim Allaha da me ne spoji na Sudnjem danu s tobom.“ U tom trenutku Allah je Poslao vijest Poslaniku Isa a.s.: “Ovaj čovjek se pokajao i Ja sam mu to primio jer, niko se ne vraća praznih ruku od Allaha.“ On se iskreno pokajao za sve svoje grijehe. Kada je ovaj drugi čovjek postao ohol, uobražen i počeo govoriti ja sam ovo, ja sam ono, i kada je dovio da ga Allah ne spoji s njim u džennetu Allah im je obojici primio dove. Ovom je oprostio sve grijehe, a Abidu je uslišio dovu da ga ne spoji na Sudnjem danu s njim, i on je u džehennemu. Allaha ne dotiče ni nečije zlo ni nečije dobro. Prema tome kad ibadetite, budite sretni što vam je Allah otvorio taj put. I ne oholite se, Allah je mogao dati da budete kao ovaj čovjek, ili da idete u džehennem u zadnjoj minuti iako ste ibadet činili. Ima još jedna hikaja o tekijskim manirima i edebu, isto je vrlo poučna.

Derviš je putovao iz jednog mjesta u drugo brodom. Iskrcao se, svijetla lica, sav u ljepoti, s nurom koji je sijao s njegovog lica. Bilo je očito da je on Allahov miljenik. Pitao je gdje se nalaze tekije i uputio se ka njima. U tekiji su ga zavoljeli odmah i služili ga tri dana. Pravo gosta je tri dana, zato nisu od njega ništa tražili. Četvrtog dana su mu rekli da očisti tekiju jer, pravo gosta je tri dana i sada može da im pomogne i da radi s njima. Odjednom on se negdje izgubio, ne mogu ga naći. Oni su se čudili, mislili su da je on dobar čovjek, a sada kad je trebalo da im pomogne njega nema. Šejh i muridi su o ovom razgovarali neko vrijeme. Nakon nekog vremena našao ga je jedan derviš i pitao ga: “Zar nisi postiđen sa ovim što si danas uradio? Šejh ef. ti je zapovjedio nešto malo da uradiš i ti si nestao.“ Na te riječi derviš je počeo plakati i rekao: “Pogledao sam tekiju i nisam mogao naći ništa prljavo, sve je bilo čisto i uredno, sve je bilo u nekom redu; jedino sam vidio sebe tu, jedino sam sebe vidio tu kao nečistog, zato sam otišao. Ovo je njegova poniznost, i ona spada u prve derviške tekijske manire.

Fatiha!

Ako neko nije bio u stanju proći test, Gospodar mu daje barem deseti dio te nagrade. Stoga će se robu koji nije strpljiv, čak i da bude nerado strpljiv, takođe dati jedna desetina. Kad vide šta će Allah dž.š. dati strpljivim robovima na Sudnjem danu, drugi će reći: „Da nam je bar Allah slao teškoće na dunjaluku da pokažemo strpljenje“. To je lahko reći tamo ali ovdje niko ne želi imati takvu situaciju. Zato neka nas Allah čuva dalje od tih problema. Poznata je izreka: Mi smo robovi za Dobročinstvo a ne robovi za iskušenja. Ako postoji Božansko Dobročinstvo, sretni smo da ga dočekamo. Ako budemo iskušavani, nećemo proći. Zbog toga Gospodaru Naš, mi smo robovi milosrđa, robovi koji čekaju na Tvoje Dobročinstvo. Mi nemamo snage da prođemo Tvoje testove.

Kad Gospodar iskušava roba, tad ni njegovi poslanici ne mogu podnijeti kušnje. Uzvišeni Allah iskušavao je tolike poslanike a mnogi od njih, suočeni s tim kušnjama i zbog njihove veličine, zatražili su utočište u Oprostu od Gospodara. Poslanik Nuh a.s. bio je iskušavan 950 godina. Svaki dan on bi izlazio iz kuće i pozivao ljude ka Istini. Na svaki od njegovih poziva ljudi su se okupljali, uzeli šta su mogli naći – štapove, kamenje, osušen izmet i bacali su, udarali i psovali ga. Na kraju bi odlazili od Poslanika Nuha vjerujući da je mrtav. Ne godinu dana, pet godina, deset godina ili sto, on ih je pozivao 950 godina. Konačno je Nuh a.s. uzviknuo: „Gospodaru moj! Ne dozvoli da bilo koja od nevjerničkih kuća ostane na zemlji“. Te riječi su izašle same i Allah dž.š. ih je prihvatio.

“Uništit ću tvoj narod poplavom, o Nuh”, odgovori mu Allah dž.š. “Ti samo napravi 40 ćupova, 40 zemljanih posuda i vidjet ćeš moju Božansku Mudrost“. I tako je on napravio 40 predivnih posuda od gline i lijepo ih ukrasio. Ali kad je završio, Gospodar mu odmah naredi da ih sve porazbija. Razbio ih je jer je takva bila Božanska Naredba ali mu je to teško palo pa izusti: „Izradio sam ih tako pažljivo da mi je sad preteško da ih razbijem“. On se pokorio Naređenju ali kad mu je bilo teško, stiglo je Allahovo obraćanje: „O Nuh, teško ti je razbiti glineni ćup. A kako si od mene mogao tražiti da uništim Moje robove, ljude kojima sam dao milost i nagrade i kojima sam dao čast, vrline i dostojanstvo? Tebi je bilo teško razbiti beživotne posude a htio si da Ja usmrtim toliko Svojih robova!“

Istog trena Nuh a.s. poče plakati. Odatle i značenje imena, Nuh je onaj koji odmah zaplače. Njegovo pravo sirijsko ime bilo je drugačije ali zato što je puno plakao, skriveno i javno, prozvan je ‘Nuh’. Dakle, on poče plakati, govoreći: „Šta sam uradio? Šta sam uradio?“ Sve dok nije stiglo obraćanje Gospodara i tada mu je oprošteno: „Rekao sam ti da udaraš i razbiješ one beživotne posude. To ti je bilo teško i nije ti se svidjelo. Bilo ti ih je žao. A ovo su Moji robovi, zar nisi imao nimalo milosti za Moje robove? Ja sam ih stvorio, to je milost. Ko ima puno milosti u svom srcu, veliki je čovjek. Onaj ko nema milosti je mali čovjek“.

Da, strpljenje Poslanika Nuha nije bilo malo. Tokom 950 godina, svaki dan mu je bilo naređeno da poziva ljude: „Izađi i pozivaj Moje robove Meni!“ On bi izašao s riječima: „Tvoja Zapovijed, Gospodaru Moj, Tvoja Naredba, Gospodaru Moj“. Svakodnevno su ljudi bacali kamenje, tukli ga, psovali, na kraju ga oborivši. Kad bi pao ostavljali su ga da umre. Nuh a.s. koji je toliko pretrpio, nakon svega zavapi: „Gospodaru Moj, ne ostavi na Zemlji ni jednog nevjernika” (Nuh, 26). Ne dopusti da ijedna kuća nevjernika ostane na zemlji. Gospodaru Moj, zbriši ih – rekao je on. Uzvišeni Allah je to prihvatio ali mu je onda naredio šta da uradi. I svi ti ljudi su stradali, pomrli u potopu. Dok se voda podizala, jedna žena držala je dijete. Kako se voda dizala, tako je i ona podizala njega. Voda je sve više rasla a ona ga podiže iznad glave i konačno, kad je voda nju prekrila, žena stavi dijete sebi pod noge i stade na njega kako bi se spasila. Zbog toga što je ljudima njihov život drag. Stala je na svoje dijete, žena je to učinila. Neuzubillah.

Allah je Pobjednik, Njegovo Veličanstvo je iznad svega. Zato su stigle riječi: „Zar nemaš nimalo milosti za Moje robove? Bilo ti je žao polomiti ćupove koje si tako teško izradio. Zar je Meni bilo zadovoljstvo udaviti Moje robove u potopu? Moja Milost nema granica. Za koga je Moja Milost, o Nuh? Čuvam li Milost za Sebe? Meni Milost ne treba ali Milost za Moje robove je beskrajna. Htio si da zbrišem Svoje robove i Ja sam to prihvatio zbog tvog poslanstva. Ali ako zatražiš ovako još jednom, poslanstvo ću ti oduzeti“

Također je i poslaniku Ibrahimu a.s. došlo obraćanje. On je molio za uništenje jednog naroda i te noći mu je naređeno: „Žrtvuj svog sina.“ Kad mu je to naređeno, dotakao je vrat sina nožem ali Gospodar reče: „Sijeci! Ja ću te vidjeti.“ Srce mu je gorjelo i došle su Allahove riječi poslaniku Ibrahimu kojem je bilo žao djeteta: „O Ibrahime, imaš milosti za ovo dijete. A mislio si da Ja nemam Milosti za Moje robove koje sam stvorio?“

Allah je Velik. Niko nema moć ni sposobnost da shvati Njegovu Veličinu. Ali ove kratke priče govore o Njegovoj Veličini. Ovakva vrsta priča čini da čovjek želi poštovati Allaha, želi voljeti Allaha. To je u svakom slučaju cilj – da ljudi zavole Allaha i veličaju ga. Ove dvije priče dovoljno govore o tome.

El-Fatiha.