Kao što smo rekli na početku, pola imanja je pripalo ovom ashabu, druga polovina Ebu Bekru r.a. To je bila parcela na kojoj su bila zasađena hurmina stabla. Na granici te dvije parcele, bilo je jedno stablo hurme, plodovi sa tog stabla mogli su pasti na bilo koju stranu parcele. Tako se njih dvojica nisu mogli dogovoriti, kome će pripasti plodovi tog stabla. Došlo je do rasprave između njih, tom prilikom hazreti Ebu Baker r.a. grubo se ponio prema ovom ashabu. Ali to nije ni nalik današnjim uvredama koje ljudi govore jedni drugima, više je to bilo, za to vrijeme, malo nezgodna riječ. Ebu Bakr r.a. je ubrzo uvidio svoju grešku, otišao je kod tog ashaba, izvinuo mu se rekavši da je pogriješio i zatražio od tog ashaba da on njemu ponovi tu istu riječ. Obratite pažnju na način na koji se on njemu izvinuo, tražio je od njega da mu se obrati tom istom ružnom riječju. U islamu postoji to, da ako nekome zlo nanesete, treba vam se uzvratiti istom mjerom. Mogao je jednostavno da mu se izvine, što bi on prihvatio, međutim, fetva je takva da je tražio da njegov nefs čuje tu istu ružnu riječ. Taj ashab je rekao da nikako, ni u kom slučaju ne bi mogao da izgovori tu riječ preko usta, da je izgovori Ebu Bekru r.a. Nakon toga su se počeli raspravljati o toj riječi, tada je Ebu Bekr r.a. otišao da se požali Poslaniku s.a.v.s. na ovog ashaba. Hem, što je on bio taj koji je izgovorio tu riječ, hem što sada želi da se požali na tog čovjeka Poslaniku s.a.v.s. Tada su u prisustvu Božijeg Poslanika s.a.v.s. iznijeli taj problem, ispričali su kako se to desilo. Poslanik s.a.v.s. se okrenuo tom čovjeku i pitao kako se to desilo, na šta je on potvrdio riječi Ebu Bekra r.a. Božiji poslanik s.a.v.s. je rekao: „ Neka ti Allah oprosti.“ Njih dvojica su otišli kući. Ebu Bekr r.a. se plačući vratio kući.
Ovo može izgledati kao veoma jednostavan događaj, ali iz kojeg se može izvući jako puno pouka. Možemo zaključiti da je hazreti Ebu Bekr r.a. poslije Božijeg Poslanika s.a.v.s. u muslimanskoj zajednici tog vremena, bio druga osoba. Nema sumnje da je on najveća ličnost u našem ummetu. Vidjeli smo da je i on sklon ljutnji, da i on može da pogriješi. To što je pogriješio, nije ni na koji način umanjilo njegovu veličinu. Svako može da pogriješi niko nije melek. Najveća greška jeste nastavljati griješiti, tj. ne pokajati se. Stvar je u tome da treba priznati grešku i pokajati se, a ne nastavljati sa istom greškom. Nekada insan može da pogriješi prema Božijim slugama, nekada prema Allahu dž.š. To se razlikuje. Ako smo se ogriješili o nekom Božijem slugi, taj nesporazum moramo da riješimo između sebe. Pokušati ne govoriti nikome o tome. Ono što ne želimo sebi, ne trebamo činiti ni drugima. U svakom slučaju moramo tražiti da nam ta osoba halali, a ono što smo izgovorili toj osobi, trebamo čuti svojim ušima da ta osoba izgovori nama. Ono što ne može naš nefs da prihvati, što ne možemo podnijeti da nam neko drugi kaže, ne trebamo ni mi govoriti drugima. Niti na bilo koji drugi način oštetiti nekoga, tj. ono što ne želimo ni samima sebi.
Vraćamo se na temu sohbeta od prošle sedmice, kada smo govorili da trebamo vladati svojim jezikom, da kontrolišemo svoje riječi. Naš teret je dovoljan nama samima. Na jednu stranu naši grijesi, na drugu stranu ibadeti, koje smo trebali a nismo obavili, već i oni ibadeti koje smo obavili, na koji način smo to obavili, i za to ćemo odgovarati, da li su ispravni. Svako može da pogriješi, ako ste već pogriješili odmah se trebate ispraviti. Ako ste se ogriješili prema Allahu dž.š. odmah se pokajte, ne ostavljajte pokajanje za sutra. Allah dž.š. naređuje svojim melekima, da kada neko pogriješi, da mu odmah ne upišu grijeh u svoje knjige, već da sačekaju da li će se taj Božiji sluga pokajati, ako se pokaje, taj mu se grijeh ne piše.
Ne možemo prevariti Allaha dž.š., On zna šta je u našim srcima i kakav nam je nijet, ne možemo pogriješiti sa namjerom da se pokajemo. Svi mi koji ovdje sjedimo imamo svojih grešaka, svako na neki način griješi. Nije važno pogriješiti, važno je ne nastaviti sa greškama. Zbog toga se mi ovdje okupljamo, naš cilj je da radimo na samima sebi, da ispravljamo svoje greške, ne da gledamo u greške drugih. Recimo da je neko nešto o vama rekao, neka se taj neko brine o tome, neka brine o svojim greškama, jer je ta osoba na taj način sebi natovarila teret, ti samo nastavi svojim putem i pazi na svoje greške. To se odnosi na nas same, na naše porodice, na naš džemat. Recimo da je neko napravio jednu grešku, to ne znači da ga trebamo prekrižiti u svojim knjigama i zaboraviti na njega. Svi ćemo pogriješiti, a našeg brata koji je pogriješio čvrsto ćemo držati za ruku, pomoći mu da ispravi svoju grešku. Po tome se uviđa dobar prijatelj, ako si ti krenuo u haram, a on te želi izvući iz toga, pomoći ti.
Ashabi Božijeg Poslanika s.a.v.s. bili su takvi da ako neko ne bi došao na namaz, odmah bi odlazili do njegove kući da provjere da li je sve u redu. Nikada ni na koji način ne trebamo odbacivati svog brata koji je pogriješio, već mu pomoći da nađe pravi put. Mi na ovom putu, na Allahovom putu, koračamo držeći jedni druge za ruku. Onaj koji padne, drugi ga trebaju podići. Ako nam brat pogriješi, nećemo pričati o njemu, nećemo gledati na njegove greške već mu pomoći. Ebu Bekr r.a. nije bio osoba kojoj je stalo do jednog stabla hurme, on je taj koji je svu svoju imovinu poklonio na Allahovom putu. To je bila ljutnja u momentu kada je nije mogao kontrolisati. Da je neka treća osoba došla i zatražila to stablo hurme, on bi to bez razmišljanja poklonio. Samo jedno malo stablo, koliko je problema izazvalo. Tako se obično dešava među ljudima, da zbog neke sitnice dođu u sukob i onda to preraste u veliku stvar. To su šejtanska posla , ne trebamo mu davati priliku.
Oni koji su protiv islama, mogu iz ovoga da izvuku zaključak, osvrčući se na ahlak ove dvojice ashaba, koliko im je bila bitna čak i samo jedna gruba riječ. Svako drugi da se zatekao u sličnoj situaciji, sigurno bi se sve okončalo većim sukobom ili ko zna kojim već ishodom. Islam je taj koji je ovu dvojicu ashaba doveo do tog nivoa ahlaka da je zbog jedne riječi Ebu Bekr r.a. toliko insistirao da mu ashab Rabia r.a. halali jer u vremenu prije islama ovakve rasprave bi uvijek završavale tragično, dok su u ovom slučaju zbog jedne male uvrede, ova dvojica ashaba otišla do Pejgambera s.a.v.s., kako bi pred njega iznijeli svoj slučaj. Ranije ljudi su u ovakvim i sličnim situcijama, razgovarali na vrlo ružan način pa čak i sa sabljama. Obzirom da su oni bili na veoma visokom stupnju ahlaka, sve se završilo malom raspravom.
Svi treba da znamo kako na lijep način da se odnosimo jedni prema drugima. Neka niko ne obraća pažnju na greške ljudi, greške nisu te koje umanjuju našu vrijednost kao ljudi. Zbog malih grešaka ne trebamo da odbacujemo našu braću i prijatelje, naprotiv, trebamo se još čvršće držati jedni drugih i koračati Allahovim dž.š. putem.
Da nam Allah dž.š. omogući da čvrsto koračamo Njegovim putem inšallah svi zajedno!
Fatiha.
