Jednako našem stepenu poniznosti je naš stepen kod Allaha dž.š. Naš šejh mi je ispričao da je u Prvom svjetskom ratu vidio vojnike koji su kidali komade mesa sa mrtvih konja i jeli dok su išli duž ulice. U Adrianopolisu su rezali komade đona od obuće; kuhali i jeli.
I mi još uvijek nismo zahvalni. Niko ne postiže Allahovu dž.š. blizinu bez edeba.
Naš šejh je govorio o poslanicima i njihovom visokom karakteru. Jedan ashab je imao namjeru da pozove Poslanika s.a.v.s na jelo, i prije nego je poslao poziv tri mjeseca je pripremao; od svukuda je donosio dobre stvari; da bi bio vrijedan časti Poslanika s.a.v.s. Nakon što je Poslanik s.av.s. prihvatio i došao u prostoriju; pogledao je sve meleke tu prisutne i zastao. Zadivljen tolikim brojem meleka izašao je a da nije ni okusio i naredio je svome ashabu da dođe i jede.
Vračajući se, bijaše od nekog starog jadnog čovjeka pozdravljen i pozvan da uđe u njegovu kolibu riječima: „O Poslaniče, moja žena te toliko voli, ali ona je bolesna i ne može hodati. Molim te uđi unutra.“ Kada je vidjela Poslanika s.a.v.s. kako ulazi zaplaka i reče: „Ne mogu ustati da bih ti bila na usluzi.“ Starac uze vreću suhog hljeba od ječma, koji je bio kao kamen, so i vodu, i ponudi to riječima: „ O moj Poslaniče, pozivam te da uzmeš dio od najvrijednije milosti Gospodara tvoga.“ Poslanik s.a.v.s. jede i reče: „Nikad prije nisam osjećao da je nešto moj stomak tako ispunilo do danas; sad sam sit.“
Ljudi se brinu za dovoljnu ishranu da bi mogli zadovoljiti potrebe budućnosti. Da čovjek prema hrani čuva dostojno poštovanje, moglo bi čak pedeset milijardi ljudi na ovoj planeti živjeti. Jednog dana pronašao je Poslanik s.a.v.s. pored svoje kuće komad hljeba. Podigao ga je, obrisao prašinu, pojeo i rekao svojoj ženi: „ O Aiša, moraš čuvati poštovanje prema milosti Gospodara ili će ti biti oduzeta; a jednom oduzeta veoma će ti se teško vratiti.“
Molim Allaha dž.š. za oprost i uputu za mene i za sve; i molim Njegov blagoslov za čovječanstvo i da nas na pravom putu drži!
Fatiha.
