U vremenu Poslanika Isa a.s. živio je čovjek koji je bio griješnik, činio je sve vrste grijeha. Čak je i šejtan bio sit tog insana. Nema potrebe da ovom ikakve vesvese šapućem, on sve sam radi, ja njega ne trebam da nagovaram. Gdje god je bilo grijeha, prljavštine, zla i besrama, on je tu bio i to činio. Takav je bio taj čovjek. Ljudi nisu mogli gledati u njegovo lice od njegovih grijeha. Ljudi su ga izbjegavali i bježali od njega. Melek na desnom ramenu nije imao šta da piše, i ništa nije napisao. Dok je melek na lijevom ramenu skoro sve ispunio. Ovaj čovjek je većinu svog života proveo u grijehu, nije tražio oprosta za sebe, niti je o oprostu razmišljao. Nije razmišljao o ahiretu, nastavljao je da griješi.
Jednog dana je Isa a.s. vračajući se iz pustinje susreo jednog starog čovjeka Abida, koji je cijeli svoj život posvetio ibadetu. On se izolovao od ljudi kako bi vrijeme provodio u konstantnom ibadetu. Ostajao je u svojoj sobi i ni s kim se nije družio. Kada je Abid čuo da mu dolazi Poslanik on je pokazao poštovanje; istrčao je iz svoje sobe i sjeo na koljena i tako dočekao Isa a.s.. Dok su njih dvojica razgovarali, Allahovom mudrošću, pojavio se onaj zli griješnik i gledao iz daljine. Pomislio je u sebi s jedne strane Poslanik s druge dobri čovjek, razmišljao je kako je čitav svoj život potrošio u grijehu i da nema nijedno dobro djelo; počeo je da plače. Razmišljao je kako su lijepi ovi ljudi koji čine dobra djela. Rekao je: “Želim da mi Allah Uzvišeni oprosti, htio bih da me On promijeni kako bi krenuo iznova.“
U tom trenutku ugledao ga je dobri čovjek, Abid, iz daljine i počeo da se ljuti na njega.“O zli čovječe šta ti radiš ovdje, ovdje je Poslanik a.s. i Abid, šta ćeš ti ovdje? Zar se ne stidiš da dođeš ovdje sa svojim zlom.“ I zadnje je rekao: “Molim Allaha da me ne spoji na Sudnjem danu s tobom.“ U tom trenutku Allah je Poslao vijest Poslaniku Isa a.s.: “Ovaj čovjek se pokajao i Ja sam mu to primio jer, niko se ne vraća praznih ruku od Allaha.“ On se iskreno pokajao za sve svoje grijehe. Kada je ovaj drugi čovjek postao ohol, uobražen i počeo govoriti ja sam ovo, ja sam ono, i kada je dovio da ga Allah ne spoji s njim u džennetu Allah im je obojici primio dove. Ovom je oprostio sve grijehe, a Abidu je uslišio dovu da ga ne spoji na Sudnjem danu s njim, i on je u džehennemu. Allaha ne dotiče ni nečije zlo ni nečije dobro. Prema tome kad ibadetite, budite sretni što vam je Allah otvorio taj put. I ne oholite se, Allah je mogao dati da budete kao ovaj čovjek, ili da idete u džehennem u zadnjoj minuti iako ste ibadet činili. Ima još jedna hikaja o tekijskim manirima i edebu, isto je vrlo poučna.
Derviš je putovao iz jednog mjesta u drugo brodom. Iskrcao se, svijetla lica, sav u ljepoti, s nurom koji je sijao s njegovog lica. Bilo je očito da je on Allahov miljenik. Pitao je gdje se nalaze tekije i uputio se ka njima. U tekiji su ga zavoljeli odmah i služili ga tri dana. Pravo gosta je tri dana, zato nisu od njega ništa tražili. Četvrtog dana su mu rekli da očisti tekiju jer, pravo gosta je tri dana i sada može da im pomogne i da radi s njima. Odjednom on se negdje izgubio, ne mogu ga naći. Oni su se čudili, mislili su da je on dobar čovjek, a sada kad je trebalo da im pomogne njega nema. Šejh i muridi su o ovom razgovarali neko vrijeme. Nakon nekog vremena našao ga je jedan derviš i pitao ga: “Zar nisi postiđen sa ovim što si danas uradio? Šejh ef. ti je zapovjedio nešto malo da uradiš i ti si nestao.“ Na te riječi derviš je počeo plakati i rekao: “Pogledao sam tekiju i nisam mogao naći ništa prljavo, sve je bilo čisto i uredno, sve je bilo u nekom redu; jedino sam vidio sebe tu, jedino sam sebe vidio tu kao nečistog, zato sam otišao. Ovo je njegova poniznost, i ona spada u prve derviške tekijske manire.
Fatiha!
