Uglavnom se rasipa na odjeću i na stvari za kuću. To je bespotrebno, jer ako nešto nije dovoljno dobro za oblačenje onda u redu, ali ljudi kažu da to više nije moderno pa hoće da promijene jer nije poznata marka i tome slično. Postoje markirane stvari koje svako želi da nosi, izrađuju ih velike kompanije. Danas svi ljudi rade da bi potrošili novac na robu evropskih kompanija. Njihova odjeća ima negdje malu oznaku a ako ne, više od 60 % ljudi neće to ni da nosi. Žele obući nešto što će sigurno imati svoje ime i marku.
To su beskorisne stvari. Današnji ljudi zavarani su nečijom odjećom i osobu cijene u skladu s tim. Nema razuma onaj ko ljude ocjenjuje na ovakav način i govori da se ovaj obukao ovako, da onaj nosi onako. To nema ništa sa osobom. Ima ljudi koji se ne brinu puno o svojoj vanjskoj pojavi. Može biti doktor, inžinjer ili profesor i kad ga pogledate nije baš elegantan ili po modi da vam bi privukao pažnju, ali ako se počne s njim razgovarati niko mu ne može parirati!
Ovakav stav postojao je čak i u prošlim vremenima. Nekad su ljude takođe cijenili prema njihovoj odjeći i otmjenosti. Naravno, u ta vremena ljudi su pretežno bili siromašni. Jednom se održavao skup učenjaka. Najmoćniji u toj regiji bio je kadija ili glavni sudac, koji je okupio sve učenjake. Željeli su prodiskutovati o nekom pitanju. On je istovremeno pozvao i obični svijet. Učenjaci su sjedili na istaknutim mjestima a obični ljudi sjedili su na podu i slušali kako bi i oni nešto naučili.
Kadija je bio dobar učenjak ali kako rekosmo, u to vrijeme preovladavalo je siromaštvo. On je sjedio u istom redu sa učenim ljudima u svom starom džubetu koje je posvuda bilo isprljano. Nisu sjedili na stolicama nego na uzdignutim šiltetima. Sluga kuće vidio je da taj čovjek sjedi na šiltetu među učenjacima. Gledao je, gledao, pa mu je prišao i napao ga: “Kako možeš doći i sjesti ovamo među sve ove učene ljude u toj otrcanoj odjeći? Zar te nije stid? Kako si se usudio tu sjesti? Brzo siđi i sjedi dole!” Učeni ljudi ne raspravljaju se sa neznalicama. Zato je on odmah sišao i sjeo na pod.
Učenjaci su počeli govoriti o datoj temi sa aspekta fikha, sa ovog aspekta, sa onog… i došli su do pitanja koje nikako nisu mogli riješiti. Skoro da su se potukli, vikali su, galamili. Kad je situacija došla do te tačke, domaćin sastanka – veliki kadija upita da li ima ikoga ko o tome nešto zna? Pa im reče: “Ako dozvolite, ja bih nešto rekao”. Obrazložio je taj problem na izuzetno lijep način kako niko drugi nije mogao ni pomisliti. Svi su bili iznenađeni. Pitali su ga zar je moguće da je on sjedio na podu i stalno su mu se izvinjavali.
Dakle, nije poenta u odjeći koju neko ima nego u dragulju kojim ga je Allah dž.š. darovao i koji se nalazi iznutra. Taj Allahov dar je ukras unutar čovjeka, to je znanje, blagost, bogobojaznost, razumijevanje i slično. Tu ljepotu daje Gospodar i niko je drugi ne može dati. Što znači da možete uljepšavati sebe izvana koliko hoćete ali od toga nema koristi. Ne možete radi toga znati ni jedan redak više. Čak i da stavite deset turbana na glavu to i dalje ne znači ništa. O ovome bi se moglo puno govoriti.
Veliki Šejh Abdullah je takođe o tome pričao. Bio je neki čovjek koji je nosio prekrasno džube i turban. Došao je na jedan skup, sjeo po strani i šutio je. Kad neko šuti nema problema ali ako govori bez argumenata to nije dobro jer sam sebe sramoti. Tako je on sjedio mirno sa strane a obično kad se učen čovjek nalazi na skupu, šejhovi žele da vide njegovu veličinu. Konačno, u toku opuštenog razgovora čovjek je počeo pričati. Ponudili su mu čaj a on reče: “Kakva je velika mudrost u ovom čaju, bez šećera on ne bi imao nikakvog okusa”. Na to Šejh Šerefuddin Hz. odgovori: “U redu, i s tobom je završeno jer znači da dotle doseže tvoje razumijevanje. Vrlo dobro, samo ti pij svoj čaj a mi ćemo nastaviti kako smo počeli. Mislili smo da si veliki učenjak i da možemo razgovarati na visokom nivou.”
Šejhovi nam ovom pričom pokazuju da suština nije u pojavi i lijepoj odjeći. Ovo je takav primjer a isto tako i ljudi koji se oblače po sunnetu trebaju biti jako pažljivi. Zato što drugi to poštuju i njima prilaze radi Allaha dž.š. te oni ne smiju izdati ono zbog čega im se vjeruje. Jedan čovjek dao je drugome 2.000 dolara da podijeli ljudima kao zekjat. On je dok je dijelio dodao još toliko svog novca kako bi bio siguran da je sve pošteno i pravedno. A nije znao više od sura Fatiha i Ihlas i bio je neiskvarena osoba. Dok opet ima nekih koji nose odjeću po sunnetu – džube, bradu, turban, hidžab, a ne možete im povjeriti niti novčića jer niste sigurni da ćete ga dobiti nazad. To je vrlo loše po njih i takve osobe odgovorne su za svoj grijeh.
Zato kod ovoga treba dobro paziti. Znači, prije nošenja odjeće po sunnetu vaša nutrina treba biti čista. Oblačite takvu odjeću ako ste u stanju nositi tu odgovornost. Ako ne, nemojte je ni oblačiti i obmanjivati ljude. Neka vam pojava bude onakva kakvi zapravo i jeste. Ovo je veoma važna stvar.
Ve min Allah et-tevfik. El-Fatiha.
