Proteklih godina je na sličan način obilazio Tursku, svake godine od 1978. godine putovao je 3-4 mjeseca kroz neki dio Turske. Jedne godine je obišao Istanbul, Jalova, Bursu, Eskišehir i Ankaru. Druge je obišao Konju, Ispartu, Kiršehir. Sljedeće godine je proputovao od južne obale – od Adane do Mersina, Alanju, Izmir i Antaliju. Naredne godine je obišao istočnu stranu; Dijarbakir, Erzerum, sve do granice Iraka. Sljedeća etapa njegovog putovanja je bila na Crnom moru; od distrikta do distrikta, od jednog grada do drugog, od džamije do džamije, šireći Allahovu riječ, duhovnost i svjetlost gdje god bi otišao.
Gdje god da putuje, dočekan je od grupe istomišljenika, te zvaničnih državnika također. Poznat je pod omiljenim nadimkom el-Kibrisi u Turskoj. Bio je šejh prijašnjem predsjedniku Turske, Turgutu Ozalu, koji ga je duboko poštovao. Trenutno je mnogo poznat u Turskoj i zbog ogromne pažnje koju mu poklanjaju mediji i štampa. Skoro svake sedmice daje intervju nekoj televiziji, nekom novinaru koji traži njegovo mišljenje o događajima u Turskoj i njenoj budućnosti.
Izabrao je srednji put, preporučen od Poslanika, s.a.v.s., omogučujući mu da stoji (balansira) između sekularne vlade i grupe islamista. Ovo donosi sreću i mir u srca i umove obje strane; ljudi i inteligencije.
Godine 1974. poćeo je posjećivati Evropu, putujući svake godine avionom od Kipra do Londona, a vraćajući se autom. Nastavio je da upoznaje različite ljude, ljude drugih zemalja i jezika, različitih vjera i kultura. Ljudi su nastavili da prihvataju šehadet, tarikat i duhovne tajne od njega.
Kao što je Šah Nakšibend bio Mudžeddid (Obnovitelj) u Buhari i Centralnoj Aziji, Sejjidina Ahmed es-Sirhindi el-Mudžeddidi (imam Rabbani) bio obnovitelj u drugom mileniju, Sejjidina Halid el-Bagdadi bio obnovitelj islama i šerijata i tarikata na Srednjem Istoku, sada je Šejh Muhammed Nazim Adil el-Hakkani, obnovitelj i pozivatelj Allahu, dž.š., u ovoj eri, eri tehnologije i materijalnog napretka. Njegovo nasmijano, ozareno lice je omiljeno u cijeloj Evropi, jer je donio stvarni okus duhovnosti u život prosječnih ljudi.
1991. godine započeo je putovanja po Americi. Prilikom svog prvog putovanja, posjetio je preko 15 država. Upoznao je mnogo ljudi različitih vjerovanja i religija; muslimane, kršćane, židove, sike, budiste, hinduse, i sljedbenike novog doba. Posjeta je rezultirala utemeljenju preko 15 centara nakšibendijskog reda u Sjevernoj Americi. Ponovio je posjetu 1993. i putovao u mnoge gradove i mjesta, posjećujući džamije, crkve, sinagoge i hramove. Preko njega (njegovim sebebom) je preko 10.000 ljudi u Sjevernoj Americi prešlo na islam i pristupilo nakšibendijskom redu.
U 1986. godini je pozvan da putuje u istočnu Aziju: Bruneji, Malezija, Singapur, Indija, Pakistan, Šri Lanka. Posjetio je sve glavne gradove ovih zemalja. Ugostili su ga sultani, predsjednici, članovi parlamenta, vladini zvaničnici i naravno obični ljudi, na svakom mjestu. Prozvali su ga evlijom-svecem današnjice u Brunejima.
Toplo je prihvaćen od brunejskog naroda, posebno od sultana Hadždži Hasana Bolkiaha. U Maleziji ga smatraju za najvećeg šejha nakšibendijskog tarikata. U Pakistanu je pohvaljen kao obnovitelj tarikata i ima na hiljade murida-učenika. U Šri Lanki, među zvaničnicima i običnim ljudima ima preko 20.000 murida. Vrlo je poštovan među muslimanima u Singapuru, gdje također ima mnogo murida.
Mnogo puta je posjetio Liban, gdje smo ga i upoznali. Jednom, sam bio u kancelariji moga amidže, koji je bio generalni sekretar za vjerska pitanja u Libanu, visoko pozicionirano mjesto u vladi. Bilo je vrijeme ikindije, Šejh Muhtar Alajli, obično je klanjao u džamiji el-Umari el-Kebir u Bejrutu. Ta džamija je bila crkva u vrijeme Omera ibn Hattaba, r.a. i preuređena je u džamiju, također u njegovo vrijeme. Danas su temelji džamije ustvari crkveni. Moj amidža je predvodio namaz, a moja dvojica braće i ja smo klanjali za njim. Šejh je došao i klanjao pored nas. Pogledao je mog brata i upitao ga: „Jesi li ti taj i taj?“ rekavši njegovo ime. Pogledao je drugog brata i njega je prozvao imenom. Pogledao je mene i zovnuo me mojim imenom, također. Bili smo veoma iznenađeni, jer ga vidimo prvi put. Moj amidža mu je također bio poznat.
Najstariji brat je insistirao da ugosti Šejh Nazima u našoj kući, a amidža je pošao s nama. Naš gost reče: „Poslan sam od Šejh Abdullaha, koji mi je rekao: „Taj s tvoje desne strane se zove tako i tako, drugi je taj i taj, a treći se zove tako i tako. Uvedi ih u nakšibendijski tarikat. Oni će biti među našim sljedbenicima“. To što nam je znao imena, skamenilo nas je i zainteresovalo nas za njega. Ja sam mu bio posebno interesantan jer sam bio prilično mlad.
Od tog vremena, on je redovno posjećivao Bejrut. Mi smo također svake sedmice išli u Damask da vidimo Grandšejha i Šejh Nazima. Naučili smo mnogo o duhovnosti i svjedočili o čudesnim moćima koje su dosezale srca onih koji ih traže. Bili smo im tako slični da smo uvijek molili oca da nas pusti da idemo i vidimo ih svake nedjelje.
Šejh Nazimova kuća nikada nije bila bez posjetilaca. Najmanje bi stotinu ljudi prošlo kroz njegovu kuću svaki dan. Primao bi svakoga od njih pojedinačno. Kuća nam je bila blizu kuće Grandšejha na Džebeli Kasijun, brdo s pogledom na grad, na jugoistočnoj strani Damaska. Živio je u skromnoj fasadnoj kući u kojoj je sve bilo jednostavno, ručno napravljeno od drveta ili nekog drugog prirodnog materijala.
