Nešto ćemo reći o duhovnom zadovoljstvu. To je ljepša tema. Na primjer, kad je zlato u zemlji niko ne raspoznaje je li ono prašina ili komad zlata. Nema vrijednost, ali nakon svih pomenutih procesa i pod sjajnom rasvjetom, sve oči su uprte u njega, pa kažu: “Kakva fantastična izrada”. Tada taj komad zlata postaje ponosan jer je bio ništa a sad je postao nešto. Ovo mi ne govorimo na nivou dunjalučkih stvari nego kažemo kako to izgleda u očima Allaha Uzvišenog. Jer sve evlije, meleci, Poslanik s.a.v.s. i Allah dž.š. vide tu osobu koja sada izgleda kao sjajno remek-djelo svoga Majstora.
Nemojte za sebe reći: “I ja sam takav”. Nekad ljudi kažu: “U tebi smo vidjeli dobar materijal i od tebe ćemo napraviti opernog pjevača. Ili, našli smo dobar materijal u tebi pa ćemo načiniti arhitektom”. Vidite, to ide kako je ko odabran, od milijardu ljudi samo neki su vodeći u svojoj struci jer su za to odabrani ljudi. A to je određeno od strane Allaha dž.š. Ne ide to po principu: “Ja sam izabran, ovo je moje mjesto”. Ne, to ne ide tako. Treba majstor da postavi svoje remek-djelo. Takvo nešto se i zove remek-djelo, zar ne? Nijemci obično izrađuju najbolja remek-djela, Allah ih je odabrao za to. A Turci, mi pravimo najbolji doner i niko se s nama u tome ne može takmičiti.
Zato svako mora znati šta je njegovo područje. To je vrlo važno – kako možemo doći do duhovnog zadovoljstva. Kad je Allah dž.š. stvorio dunjaluk rekao je da je prazan. Onda je On dž.š. stvorio životinje, biljke i sve ostalo. Pa je rekao: “Mora neko boraviti ovdje”. Znate već priču o Sejjidina Ademu a.s., kako je došao i kako ga je Gospodar poslao na dunjaluk.
Kad je Adem a.s. poslan, dunjaluk je bio zapravo jedna divljina. Postojalo je drveće, biljke, životinje, a kad je šejtan izbačen iz dženneta, sa te svoje deredže on je došao na dunjaluk jer je znao da je to drugo mjesto Adema a.s. I odmah je počeo govoriti životinjama: “Allah Uzvišeni šalje vam gospodara koji će upravljati vama”. Tako je u životinjama izazvao neprijateljstvo prema ljudima. Kad je Adem a.s. stigao na Zemlju sve životinje su ga napale. Onda je od Allaha dž.š. došla naredba – prvoj životinji koja ti priđe stavi ruku na glavu. Prvi koji ga je napao bio je pas. Adem a.s. stavio je ruku na njegovu glavu govoreći mu da se smiri. Tada je pas postao životinja koja je čovjeku najodaniji i najbolji prijatelj. Pas se odmah okrenuo ostalim životinjama i počeo je lajati pa je Adem a.s. bio spašen od životinja jer su one sad bile uplašene. Subhanallah, ovako je bilo kad je Adem a.s. došao na Zemlju, tako je počela civilizacija. A onda je civilizacija postala neprijateljska, ljubomorna, znate već priču o sinovima koje je imao Adem a.s. Ne želim ići u detalje ali mi smo danas na kraju vremena. Danas više i ne možete vidjeti civilizaciju, vidite samo divljaštvo. Ovo je bio mali, mali uski ulaz kroz vrata duhovnog zadovoljstva.
Subhanallah, Allah dž.š. načinio je to tamnim i zatvorenim ali je ostavio malu šupljinu da možemo osjetiti okus duhovnosti. Zbog toga i ne vidite puno ljudi koji dolaze i slušaju sohbete jer su potonuli u divlji svijet pa njima duhovnost više nije privlačna. Ustvari oni je i ne poznaju, ne mogu je vidjeti, jer da je vide bili bi ovdje. Bili bi na mjestima koja Allah dž.š. voli. Zato je vrlo važno za nas da znamo šta smo dobili. Da shvatimo čime nas je Allah dž.š. darovao i moramo biti veoma zahvalni za ovo čime smo počašćeni.
Svako ko posjeduje ovu duhovnost je kao jedno remek-djelo. Elhamdulillah, on je remek-djelo čak iako nije prošao kroz preradu zlata jer u današnje doba šejhovi i muršidi pokušavaju taj proces da olakšaju. Pokušavaju to pojednostaviti jer inače ne bi bilo nade ni života, zato oni uzimaju jednog po jednog i nedaju im da pobjegnu. Radi toga Mevlana Šejh Nazim kaže: “Da ja vas vodim kao šejh niko ne bi ni bio ovdje. Ja sam samo upravitelj obdaništa”.
Eto zato smo mi najsretniji jer živimo u ovom vremenu a odgaja nas ovako blag upravitelj. Da Allah našem Šejhu podari dug život, zdrav život i da nama da strpljenja za ovo što imamo i što smo dobili, da nas ojača na našem putu jer je zaista smutnja prešla granice. Svako može uništiti svakoga. Zato tražim od Allaha – Ja Rabbi, učvrsti nam stope da ne idemo unazad. Zadovoljni smo svojim mjestom, znamo da ne možemo naprijed ali ako možemo ostati na ovome, za nas je više nego dovoljno.
We min Allahi tewfik, bi hurmet el-Habib bi hurmet el-Fatiha.
