Šejh Ismail ef.
Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim.
Bili smo dugo vremena u Bosni i već nam nedostaje, a kad odemo i Turska će nam nedostajati, jer je to naša domovina. Na Kipru smo živjeli i Kipar nam nedostaje, jer gdje god fizički boravimo, to mjesto nam poslije nedostaje.
I naša duša je takva. Duša takođe čezne za mjestom na kojem je boravila, kuda se kretala i provodila vrijeme. Odakle ustvari dolazi naša duša? Ona ne potiče sa ovog svijeta i zato ništa na ovom svijetu ne može našu dušu učiniti sretnom. Njena stvarna domovina je duhovni, nebeski svijet koji postoji paralelno sa ovim svijetom. Duša dolazi iz tog svijeta i ona želi da tamo ode.
Njoj nedostaje to mjesto odakle je došla. Zato insan uvijek gleda prema nebu, jer ustvari njegova duša gleda, čezne za svojom nebeskom domovinom i želi da se vrati.
Allah dž.š. je za svaku dušu stvorio njenu stanicu, njeno duhovno odredište na nebu i na tom mjestu je čekaju meleci. Oni čekaju da se vlasnik te stanice vrati i žele da se vrati i sigurno će jednog dana doći ili za vrijeme života ili poslije smrti.
Važno je za vrijeme života otići tamo. Kad duša dođe tamo oni pitaju:“ Ko je došao“? Pitaju da li je došla živa ili mrtva. Ako je došla mrtva, ne zanima ih, ali ako je došla živa, oni je toplo dočekaju i časte je.
To je velika čast za tog insana da za svog dunjalučkog života dosegne svoju duhovnu stanicu na nebu. Zato se kaže u tasavvufu.
”Umri prije nego što umreš!”, a ustvari to znači da prije smrti vidimo svoju duhovnu stanicu na nebu.
Duša stalno čezne za tim mjestom, ali pošto nemamo dovoljno duhovne snage ne može da tamo ode. Potrebna je duhovna snaga koja će je pokrenuti da bi mogla stići do tog mjesta.
I kad jednom skupi tu duhovnu snagu, ona više ne može da miruje na jednom mjestu, nego mora krenuti na taj put. Ljudska duša se tad počne uzdizati i polahko približavati svojoj stanici.
Zato postoji tarikat da dovede insana do njegove duhovne stanice, deredže za vrijeme njegovog dunjalučkog života i da, dok je još u životu dosegne svoj duhovni cilj. To je ono što je dragocjeno.
Vodite računa o tome. Jačajte svoju duhovnost. Pazite da pored namaza redovno obavljate i svoju vazifu, svoj vird. Može biti nekad manje ili više, ali da bude konstantno i da se trudite, jer ako se budete trudili, ono što propustite biće vam nadoknađeno.
Imaju osobe koje su zadužene za to i brinu se o muridu. Gledaju da li je murida obuzela lijenost ili se trudi. Ako vide da se trudi onda mu pomognu. Nije bitno koliko je to količinski, jer oni će to nadoknaditi, ali ako je murid lijen, onda je to problem i sam će sebi naškoditi.
Nekad naša duša putuje, ali mi to ne znamo. Naš šejh uzme našu dušu i vodi je u druge svijetove. Sljedeće jutro se probudimo i osjećamo veliku lahkoću, a ne znamo razlog.
Ne znamo zašto smo tako opušteni, jer naša duša je možda te noći putovala u svoju domovinu i napunila je svoje duhovne baterije. Onda se insan i fizički opusti, skine se sa njega teret. Fizički umor nije bitan, jer kad smo umorni dovoljno je da par sati odspavamo i da se potpuno odmorimo, ali kad smo duhovno umorni, onda je malo teže da se opustimo. Duša ne traži fizički odmor, ne traži jelo, nego ona traži nešto drugo. Duša se hrani duhovnošću i kad se ona nahrani, onda se insan osjeti opušteno i okrijepljeno i samim tim spremniji za ibadet i hizmet.
Naš Šejh k.s. je bio takav da je po čitav dan i noć hizmetio na Allahovom putu, davao sohbete, podučavao ljude duhovnim stvarima, slušao njihove probleme, savjetovao ih i samo bi legao pola sata i odmah bi se digao nakon toga. I tako kratak odmor mu je bio dovoljan jer je njegova duhovnost bila jaka.
Obratite na to pažnju. Jedna od mudrosti tarikata i jedan od njegovih ciljeva da taj da insan u toku svog života dođe do svoje duhovne destinacije. To je bitno u toku ovog dunjalučkog života, jer ako se to ostavi za poslije, onda će biti teže, a neće imati ni toliku vrijednost.
Da nam Allah dž.š. podari da u toku ovog dunjalučkog života dosegnemo svoju duhovnu stanicu i da se ti duhovni svijetovi otvore pred nama, da se naša duša stalno hrani, da naš ibadet bude dragocjen, da nam ibadet i hizmet Allahu dž.š. budu vrijedni i da Allah dž.š. bude zadovoljan s nama.
Fatiha!
