Uzvišeni Allah dž.š. kaže:
“Djeca Ademova prokljinju vrijeme, a Ja sam vrijeme, u Mojoj Ruci su noć i dan.”

Za one koji još nisu shvatili ovu istinu, vrijeme se ponaša na veoma čudan i uznemirujući način. Efekat ovoga je skretanje naše pažnje na potrebu za promjenom nas samih, kako bismo se našli u harmoniji sa prolaskom vremena, jer se vrijeme samo od sebe, očigledno, neće niti ubrzati, niti usporiti, da bi se prilagodilo našim potrebama. Naše opažanje problema sa vremenom je Božija milost, baš kao što bol u stomaku ukazuje na potrebu za mjenjanjem navika u ishrani, tako nas i ova “Bolest” upućuje na potrebu za dotjerivanjem našeg načina života.

Za neke ljude vrijeme kao da leti, noseći ih kao bespomoćne jahače na leđima divljih konja, u krdu koje galopira ka litici. Dok za druge, vrijeme kao da stoji u mjestu, i oni imaju osjećaj da tonu u živi pjesak.

Mi prvo moramo shvatiti vrijednost vremena; koje, kada se jednim potroši, se ne može vratiti natrag. Kada bi svi narodi uložili napor da povrate makar jednu sekundu prošlosti ( kako bi promijenili neku katasrofalnu odluku npr.), da li mislite da bi uspjeli? Ne, ni brdo blaga nemože povratiti natrag niti jednu sekundu vašeg života. Prema tome, vrijednost vremena je iznad svake procjene, a ljudi ipak besposleni traće sate, i traže naćina za sticanje još više slobodnog vremena.

Danas, veoma mnogo ljudi ( ne samo oni koji se smatraju klinićki depresivni ) pati od nesposobnosti adaptacije na prolazak vremena, i to na naćin, da on bude u skladu sa njihovim duševnim mirom.

Ego kod veoma mladih ljudi želi smjesta požderati čitav svijet. Grozničava toplina ispunjavanja strasti, kao i lov na zadovoljstva, čine da vrijeme “Leti”. Veoma često, u ovim kritičnim vremenima za ljudski život, razboritost se baca za leđa, dok briga za ispunjavanjem potreba ega potroši svu životnu energiju. Takvo neobuzdano zadovoljavanje predstavlja siguran put za veoma brzo i suludo pražnjenje energije, a život je poput maratonske utrke; zahtjeva taktičnost: ako poćnete sprintati od samog starta, srušićete se nakon nekoliko stotina metara. Čuvanje energetskih zaliha iziskuje samokontrolu i snagu volje, a ovi atributi su rijetki danas među omladinom.

U večini slučajeva, veoma mladi ljudi krenu duhovnim putem tek onda kada “Pregore”, i onda jedva dohramlju do nas na “Servis”. Na stotine ljudi dođu kod mene govoreći:” O Šejh efendija, možete li mi pomoći?” Veoma je težak zadatak pomoći ljudima koji su potrošili svu svoju energiju uzalud, i čije su fizićke i mentalne moći na veoma jadnom nivou. Ja sam nekada zapanjen kada vidim, da su ti ljudi uglavnom veoma mladi. Oživljavanje mrtvih je mudžiza, koja je jedino data Poslanicima, ali sve dok ima znakova života, mi se nadamo da ćemo biti u stanju razbuditi ljude iz njihovih komatoznih stanja.

Kao rezultat “Prekoračenja”, prouzrokovanih ovim maničnim stanjima, javlja se depresija u vidu kontraefekta, koja se manifestuje kod ovih mladih ljudi. Tada vrijeme više ne “Leti”, već naprotiv, minuti se čine kao sati, sati kao dani, a dani kao sedmice. Obično, ljudi kojima nedostaje koristan “Ispusni ventil” za njihovu energiju, i koji se osjećaju neispunjeno, su podložni ovim emocijama. Kako je samo budalasto od ljudi da žele da im vrijeme prolazi brzo, kada znamo, da je, kako smo već istakli, vrijeme neprocijenjiv dragulj.

U najodlikovanijem Nakšibendijskom tarikatu postoji jedno veoma važno pravilo: vrijednost jedne osobe je ravna vrijednosti koju ona pridaje vremenu. Ako za vas vrijeme predstavlja teret, za koji se nadate da će što brže proći, onda ste vi teret na licu zemlje, i bilo bi mnogo bolje da ste pod njom, nego na njoj. Zašto? Pa zato što vi samo želite uzalud rasipati neprocijenljivo blago: vašu vitalnu energiju. Znajte također, da jedno drugo neprocijenljivo blago; vrijeme, nije bogatstvo u vašim rukama, već je ono ogromna hrpa blaga ispod koje ste vi zakopani. Pametno trošite svoju vitalnu energiju, kako bi vam se otkrila vrijednost vremena.Kada vi budete čuvatli svoje vrijeme poput dijamanta, Allah dž.š. će vas uzvisiti u očima ljudi, kao i u Uzvišenom prisustvu, na ovom i na onom svijetu.

Poznat je jedan sufijski aforizam koji kaže: ” Sufija je dijete svoga vremena”. Ovo znači da se sufija odnosi prema svome vremenu, sa istim poštovanjem, kao prema svojim roditeljima. To poštovanje je najvažnija dužnost u religiji, i na sufijskom putu mi se opominjemo da poštujemo vrijeme, baš kao što poštujemo i svoje roditelje. Pravi derviš nikada neće protračiti niti jedan momenat, već će ga ugrabiti, baš kao što iskusni jahać zgrabi uzde svoga konja, usmjeravajući ga uz pomoć svoje vještine, u ispravnom pravcu, i u pravoj brzini. Pogledate li pravog derviša, vi ćete ga naći kako je zaokupljen nećim korisnim, nikada to neće biti štetna ili bezkorisna aktivnost.

Ako se jedna osoba uspije upraviti na ovaj naćin, onda je ona na putu ka savršenstvu, zbog toga što ona zna šta treba raditi. Srčane oči te osobe nikada neće oslijepiti, ona je veoma svijesna značaja svega što susreće.

Naš šejh je imao obićaj reći:

” O ljudi, kako ispunjavate svoje dane? Ne tračite vrijeme, već težite da jednako utkate vrijeme i prostor, tako da ostavite iza sebe trajnu zaostavštinu na ovome svijetu, i na taj naćin budete počastvovani na ovome i onome svijetu”.

Za sljedbenike sufijskog puta, jalovo tračenje vremena ili bezkorisne aktivnosti su največi grijeh. Čuvajte svoju vitalnu energiju i svoje dragocijeno vrijeme, i učinite svaki trenutak živim.