U Islamu ne postoji neprijateljstvo osim prema šejtanu, našem egu (nefs), negativnim težnjama našeg ega, strastima (heva) i ovozemaljskim obmanjujućim zamkama (dunjaluk), jer nas sve to odvraća od obožavanja našeg Gospodara. Osim ovih, drugih neprijatelja ne smijemo imati. To što ljudi postaju neprijatlji jedni drugima rezultat je uticaja ovih sila. Ne shvatimo li ovo, ni od jedne religije nikakvu korist nećemo imati.

    Neko se sada može zapitati zašto su pripadnici Islama tokom historije objavljivali ratove i borili se protiv drugih naroda. Prije nego se postavi ovakvo pitanje, ljudi bi trebali da ispitaju koji razlog Islam smatra valjanim da bi se objavio rat i koje okolnosti po Islamu rat dopuštaju. Takvo jedno istraživanje će pokazati da se Islam bori samo protiv zla. Islam nas poziva da se oružano borimo protiv onih koji predstavljaju carstvo zuluma i tiranije. Islam nas poziva na borbu protiv takvih ljudi bilo da su nam naši vlastiti očevi, braća ili sinovi, dok god se budu zauzimali za stvar šejtana.

  Upravo zbog ovog Božanskog naloga suprostavljanju tiraniji, Muhammed s.a.v.s. je pri kraju poslanstva uzeo oružje i poveo svoje sljedbenike u rat protiv vlastitih rođaka u Mekki. Zašto? Zato što su se Mekkelije držali i pridržavali pravila zla, usljed čega je bilo nemoguće obezbijediti mir, sigurnost, pravdu i samilost. Samo radi postizanja pravde i pravog mira – isključivo i jedino iz ovih razloga Islam je borbu dozvolio.

   Neko može prigovoriti kako su se tokom historije muslimani borili, ne da postignu uzvišene ideale koje Islam propisuje već radi postizanja svojih sebičnih interesa. Mi i ne tvrdimo da se muslimani uvijek držali učenja Islama, niti da su muslimanski kraljevi, predsjednici i njihove vojske težili bezgriješnosti. Božanska je zaštita od padova u iskušenja strasti i diktata ega, na apsolutan način, dana samo poslanicima, koji nisi činili velike greške i na drugačiji način evlijama. A čovjek je slabim stvoren i podložan je sklizanju u griješenje. Islam je uvijek iznad djela onih koji tvrde da ga predstavljaju. Samo je poslanicima i evlijama bila davana mudrost da tumače njegova učenja vjerodostojno, kao i snaga da djeluju u skladu sa svojim znanjem.

   S obzirom da učenje Islama rat dopušta samo radi uspostavljanja dobročinstva, onog momenta kad bi muslimani počeli zloupotrebljavati ime Islama u borbi za ispunjenje svojih sebičnih interesa, a pod zastavom Islama, Allah dž.š.  bi ih kaznio tako što bi ih ostavio bez Svoje uzvišene pomoći. Tada bi počeli padati pred neprijateljima. Uzvišeni Allah dž.š. kažnjava ljude kad se odmeću od pravog puta i rade suprotno Njegovom učenju.

Allah dž.š. zabranio je surovost i nemilosrdnost, i kad ljudi tako postupaju prema Allahovim dž.š. stvorenjima kazna će ih stići pa makar sebe zvali muslimanima. Allahova dž.š. kazna nepogrešivo pogađa cilj.

   Islamski svijet danas pati od kazne koju je na sebe navukao nepokoravanjem Božanskom naređenju. Sve islamske zemlje, bez izuzetka, trpe Allahovu dž.š. kaznu. Znak te kazne leži u tome što je Uzvišeni odredio kraj hilafetu koji je praktično prestao da postoji još od Prvog svjetskog rata. A drugi je znak što je časni bajrak Poslanikov s.a.v.s. zaključan u muzeju Top Kapi Saraj u Istanbulu. Ako neko poriče našu tvrdnju da je islamski svijet izazvao Allahovo  dž.š.  nezadovoljstvo, mi ga pitamo: ako je Allah dž.š. bio zadovoljan sa nama zašto je onda dozvolio nestanak  hilafeta – ono što nas je ujedinjavalo i činilo jednim narodom? Zašto je časna zastava pod kojom su se muslimani ujedinjavali sada pod ključem. Samo još jarbol za zastavu stoji. Čekamo i molimo svoga Gospodara da dođe vrijeme kada će se taj časni bajrak zavihoriti na jarbolu koji i dan – danas stoji. Gospodaru naš, ne kazni nas zbog naše nemarnosti, podari nam milost Svoju i sakupi nas pod časnim bajrakom Tvog časnog Halife! Ali, islamski svijet će svoju staru slavu povratiti tek onda kad se vrati istinskim učenjima Islama. A suština tih učenja kao i učenja svih religija zahtijeva da vjernici pruže svoju dobrotu drugima i da ih poštede svoga zla.

   Nakšibendijski sufijski red nadmašuje druge svojom sposobnošću da utiče na naše duše u ovim veoma iznijansiranim aspektima islamskog učenja. Kada kažem iznijansiran, pri tom mislim na oba aspekta značenja te riječi: u smislu ljepote i elegancije a i u smislu suptilnosti, tačnosti i osjećajnosti. Nakšibendijski red poučava ovim uzvišenim vrlinama, vrlinama koje njegove sljedbenike čine milim njihovu Gospodaru i svim dobrim ljudima. To im daje suptilnu i tačnu percepciju što im omogućuje da pristupe samoj suštini svih stvari, a to je stupanj Poslanika s.a.v.s.. Prvom halifi hazreti Ebu Bekru r.a. Poslanik s.a.v.s. prenio je punu istinu svojih učenja. Ovaj sufijski red svoje ishodište ima u Poslanikovu  a.s.  srcu i njegov autoritet je prenijet preko hazreti Ebu Bekra, a od njega, od šejha do šejha, neprekinutim lancem predaje stigao je do nas. Budući da je hazreti Ebu Bekr bio jedini Poslanikov a.s. ashab koji je primio punu unutrašnju istinu Poslanikova s.a.v.s. srca, Nakšibendijski red baštini najpotpunija i najfinija poslanička učenja. U jednom poznatom hadisu stoji: „Sve što je bilo naliveno u moje srce, ja sam prelio u srce Ebu Bekra“. Hazreti Ebu Bekrov nadimak Siddik znači „sasvim iskren“.

   Stepen Siddika je najviši poslije stepena poslanstva. Ko god bude primao duhovna učenja preko nakšibendijskog reda može se nadati postizanju stepena „Sidik“, stepena potpune iskrenosti. U svakoj religiji stepen „Sidka“ zauzima najviše mjesto u prepuštanju Istini, a posebno u Islamu. Zahvaljujemo se Allahu  dž.š.  koji nas vodi tom stepenu, toj svjetlosti. Mi smo tek na početku dostizanja tog stepena. Molimo našeg Gospodara da pređe preko naših grešaka, da nas daruje svojom Božanskom pomoći kako bismo dostigli taj udaljeni cilj.

   Naš šejh, koji je posljednji šejh u nakšibendijskom lancu s kojim smo i mi povezani, bio je neobično duhovno jak. Sa nakšibendijskim učenjem došao je u kontakt kada mu je bilo samo sedam godina. Učio je pred šejhom Šerefudinom provodeći duge periode u postu i izolaciji. Kada mu je bilo devetnaest ili dvadeset godina, šejh ga je podvrgnuo veoma strogom asketskom režimu. Odredio mu je dnevno i neredio da se svaki dan ima okupati šest puta hladnom vodom i ljeti i zimi. Ta vrsta asketskog podvrgavanja strašno je teška za ego, ali je naš šejh tako proveo punih  pet godina. Njegov šejh bi mu povremeno slao razna iskušenja, ali bi ih on svaki put savladao snagom svoje vjere i dosljednog prakticiranja.

   Ono što vam predočavam samo je jedan mali odbljesak njegova svjetla, ali nadam se da ćete shvatiti. Naš šejh je imao devedeset godina kada je jedanput putovao iz Halepa u Damask. Negdje u pola puta, na jednom od odmarališta, jedan asketa, jedan od onih koje mi nazivamo „medžzub“ (lud za Allahom, dž.š.) prišao je našem šejhu i pitao: „Jesi li ti musliman?“ Šejh je odgovorio: „O prijatelju moj, Islam je još uvijek daleko od nas. Ja pokušavam doći do istinskog Islama“. Na to, onaj asketa brzo poljubi šejha i u ruku i u bradu pa reče: „ O moj šejhu, koliko me je samo učenjaka ošamarilo govoreći: ‘Kakvo je to glupo pitanje? Zar ne vidiš moj turban? Ta, ne misliš valjda da sam Jevrej ili Druz?’ Evo dvadeset je godina kako na postavljena pitanja šejhovima dobivam samo ukore i šamare. Ti si prvi ponudio upravo onaj odgovor za kojim sam dugo tragao“. Zatim se asketa obrati šejhu: „Jesi li ti nakšibendija?“ šejh odgovori: „Taj ‘nakš’ (udubljenje, rezbarija, tetovaža na srcu je neizbrisiv pečat Allaha, dž.š.) je sad zasad od mene samog. U potrazi sam za onim  ko će mi dati taj ‘nakš'“. Putovaću s kraja na kraj svijeta da ga nađem, jer taj ‘nakš’ sija kao Venera na nebu“.

   Jedanput je Mevlana Dželaluddin Rumi, izuzetno veliki šejh, ispričao priču na jednom od svojih predavanja o tome kako je neki čovjek došao u grad okružen planinama, grad poznat po tetoviranju. Stanovnike tog grada je pitao gdje bi mogao dobiti tetovažu pa su ga uputili na jednog majstora. Čim je ušao u njegovu kuću bio je upitan: – „Šta ti hoćeš?“ – „Dragi moj majstore, ja bih želio da me istetoviraš“.  – „Gdje?“ – „Na leđima, tako kad budem radio da ljudi vide ogromna čovjeka sa ogromnom tetovažom“. – „Šta želiš da ti se istetovira na leđima?“ – „Ja sam u horoskopu lav, napravi mi jednog velikog lava na leđima!“ A onda je tetovator uzeo iglu i poćeo nemilosrdno ubadati čovjeka u leđa. – „Oh. oooh, majstore, pa to suviše boli – koji dio lava sada radiš?“ – „Pravim mu uho!“ – „Ostavi ga bez ušiju i radi nešto drugo!“ Zatim je majstor počeo tetovirari lavov rep, ali je i to čovjeka boljelo. – „Koji dio tijela mu sada radiš?“ – „Rep!“ – „Ostavi ga bez repa – suviše je bolno!“ I sve tako redom, kad god bi majstor zabio iglu čovjek bi vrisnuo i tražio da radi nešto drugo, dok se konačno tetovator nije iznervirao, snažno čovjeka udario u stražnjicu i istjerao iz kuće uzvikujući: „Zašto si uopće dolazio ovdje? Kakav bi to lav bio bez repa, ušiju, grive, bez glave i trupa? Hoćeš lava koji nije lav! Gubi se odavde!“

   Ako nismo dovoljno strpljivi da podnesemo bolove vanjske tetovaže, šta tek treba očekivati prilikom graviranja ‘nakša’ u srce? ‘-Nakš’ srca je Allah dž.š.. Ko god želi taj ‘nakš’ na svom srcu, pristupit će nakšibendijskom redu. To je najuzvišeniji put u svim religijama. Kada ta tetovaža bude izrađena, čovjek će uvijek biti sa svojim Gospodarom. Tada će njegova smrtna osoba biti izbrisana i on će postati Allahov, dž.š., predstavnik među ljudima. Svoj ego će napustiti i postati čist i odan sluga svoga Gospodara. Više neće biti ličnost, njegovo srce biće zapečaćeno sa „Allah“.

   Eto zašto je naš šejh onom medžzubu rekao: „Sinak moj, ja još uvijek tražim tu tetovažu na srcu“. Šejh je ovako govorio prije svega iz razloga skromnosti i poniznosti, a potom da nas nauči da ne smatramo da smo postali veliki, ako smo tek nešto naučili. Najviša od svih religija je Islam, a najviši stepen u Islamu postiže se preko nakšibendijskog reda. To je put apsolutne istinitosti. Kada se apsolutna istinitost postigne, onda više u čovjeku ne ostane nikakav poseban i odvojeni identitet. Tada Gospodar svome robu kaže, kao što je i svome Poslaniku s.a.v.s. kazao: „Uđi!“ Kada je Allah dž.š. izrekao ove riječi melek Džibril je ostao na svom mjestu. Allahov  dž.š.  miljenik Muhammed Habibullah ušao je jer više nije bio Muhammed. Ništa od njegove ličnosti nije ostalo, jer više se nije vezao za svoj identitet. Tako je zakoračio u okeane Jedinstva, apsolutnog Jedinstva Svemogućeg Allaha, dž.š. (tavhid).  

   Kada je čuo ovu riječ „uđi“, Poslanik  s.a.v.s.  se obratio Džibrilu: – „Hajde sa mnom!“   – „Ne mogu. Ovo je moja granica. Ako samo jedan korak dalje učinim, ja nestajem. Mene nema“.

   Bio je to test i za Džibrila  a.s., a i za Muhammeda  s.a.v.s.  u isto vrijeme. Na ove riječi je Muhammed s.a.v.s. odgovorio: „Spreman sam da sebe žrtvujem, jer više ne treba da budem neko. Ono što tražim je da nestanem u svome Gospodaru“.

   Džibril  a.s.  se uplašio i rekao: „Ja dalje ne smijem, jer ako krenem sa mnom je gotovo“.

   Muhammed s.a.v.s. na to je nesebično uzvratio: „Ja sebe dajem“.

Samo je takvim nastupom te noći od Allaha Svemogućeg mogao primiti neopisive darove. Stupanj Džibrila a.s., stupanj je svih drugih tarikata do kojeg njihovi sljedbenici mogu doći, a stupanj nakšibendijskih učitelja i šejhova počinje tamo gdje je Džibril a.s. stao.

   Slavljen neka je Allah! Sjeli smo ovdje sa namjerom da našoj braći iz Engleske objasnimo šta smo danas u Turskoj džamiji u hutbi govorili, ali oni koji mi daju inspiraciju da govorim, šejhovi u nakšibendijskom lancu, otvoriše nam druge teme. Ovo je dokaz da ne govorim ono o čemu bih želi govoriti nego po inspiraciji koja mi dolazi od Allaha dž.š. posredstvom duhovne transmisije. On, Svemogući poučava Svog Poslanika s.a.v.s., Poslanik s.a.v.s. poučava moga šejha, a moj šejh tu poruku prenosi meni – čak i sada s onog svijeta. Upravo tako, moj me je šejh uputio da održim ovaj govor u kojem je sadržano i ono što se ne može naći u knjigama. To su „nove vijesti“.

   Zahvaljujemo se Allahu Svemogućem što nam šalje ove riječi i što je Njegova volja da je nakšibendijski tarikat živ i što je posredstvom Njegovim duh Islama dospio do našeg vremena. Duh Islama je duh mira. Njegova učenja nam zabranjuju da imamo neprijatelje. Četiri su prva neprijatelja vjernika:

1.      Njeghov ego (nefs)

2.      Prokleti šejtan koji poučava ego  i njime presjedava

3.      Strasti (heva)

4.      Ovaj svijet (dunjaluk) i njegove čari zbog kojih se ego bori.

   Ova četiri neprijatelja čovječanstvo ima od postanka do kraja. Ko god traži druge neprijatelje dobrovoljac je šejtanov, rob svog ega, ili je opsihren materijalnim užicima ovog svijeta. Ovo je stvarnost. Molim Allaha Svemogućeg da nas sačuva od pravih neprijatelja i da Svoju milost i blagoslove daruje Svojim dobrim robovima, Svojim prijateljima.

   Fatiha.

   Satanistički sistemi uzvježbavaju pritisak na vjernicima, ne daju im zraka i žele ih eliminisati. Ovakvo stanje stvara osjećaj da više nijedan vjernikne bi trebao živjeti na planeti, zbog toga se vjernici osjećaju pod velikim pritiskom. Šejtan i njegovi vojnici, njegovi sljedbenici i čitavo kraljevstvo nisu zadovoljni dok god postoji neki vjernik bilo gdje i iz bilo koje nacije. Kada otkriju nekog vjernika, pokušavaju mu oduzeti njegovu iskrenost. Pokušavaju ga barem učiniti oficijelnim vjernikom tako da on kao kasetofon može izgovarati šehadet, samo jezikom svjedočiti vjeru i moliti se, ali ne i srcem vjerovati. Srce je vladar koji vlada cijelim tijelom. Ako iskrenost dopre do srca, onda je vjera stvarna i srce usmjerava sve svoje snage u sve organe u pravom smjeru. Srce cijelom fizičkom tijelu naređuje da bude iskren, ne lažac. Ako neko ne posjeduje iskrenost kontroliše ga šejtan i on postaje šejtanov alat i njegov rob.

   Najviše vjernika, kako u islamu tako i u kršćanstvu i judaizmu, je samo formalno vjernik. Kada bi bili iskreni i pošteni, ne bi željeli slijediti zapadne zemlje. Kada bi muslimanski svijet bio iskren, kad bi njihova vjera bila stvarna, Allah nikad ne bi dopustio da sami sebe učine robovima Zapada. On bi mnogo više zapadnjake učinio robovima muslimanskog svijeta. Ali sada je sve izokrenuto. Muslimanski svijet je izgubio iskrenost. Poste formalno, čitaju Kur'an i obavljaju Hadždž – ali sve formalno, bez iskrenosti,  jer pri tome uvijek pokušavaju biti moderni muslimani.   

   Ne žele živjeti pravim muslimanskim životom. Imitiraju Zapad, a ko se ponaša poput neke grupe ljudi, on postaje jedan od njih. Ko oponaša lopove i sam će postati lopov. Ko s ljudima ide u kafanu, on je jedan od njih. Ko ide u kazino, postaje igrač na sreću. Ko ide na utakmicu, postaje jedan od njih. Ako neko nosi turban i dolazi nama, ubraja se među Hakkani ljude.

   Sada je veoma teško vrijeme, ali ko bude imao sabura, ko sačuva vjerovanje i ne dopusti da mu ono izmakne, na Dan proživljenja će biti nagrađen nagradom koja će biti odmah iza poslaničkih. Allah Svemogući će im dati stupanj blizu poslanika. Ljudi bježe od istine, bježe od iskrenih, svetih i poslanika, bježe od svoga Gospodara i tako trče šejtanu u zagrljaj. Šejtan svojim pomagačima kaže: „Ne ostavite ni jednog vjernika”. Ovo je dnevna zadaća šejtanova: „Ne vjerujte ni u šta i ne dopustite da iko vjeruje.”

   Tako su ljudi koji ne klanjaju veoma bijesni kada vide nekoga da klanja, i ljudi koji ne nose turban su ljuti na one koji ga nose.

   Šejtanov dnevni plan je da čovjek ne bi trebao biti upošte dobar. „Činite najlošije sa ljudima! Pravite što više problema među ljudima, onoliko koliko možete, propagirajte više laži i zabluda! Ne dopustite milost, ne dajite sadaku, pustite ljude da padnu u što veću bijedu i jad! I svakodnevno stiže sve više kletvi na čovječanstvo. Čuvajte se šejtana! Napišite ovo na zidove i ljude upozoravajte da se pričuvaju šejtana. Taj neće ništa osim da čovječanstvu poveća nesreću. Kada to uspije, smije se i veseli nad bijedom ljudi. Probutite se iz vaše uspavanosti, o vjernici! Onaj koji je protiv vjere i vjerovanja, je agent šejtanov.